Na dobrotvornoj gala-večeri, na kojoj su se prikupljala sredstva za školu za djecu sa posebnim potrebama, otac jednog od  učenika
podijelio je sa prisutnima priču koju neće zaboraviti nitko tko je tada bio prisutan tom događaju.

Zahvalio je školi i njenom predanom  osoblju, te nastavio:

"Ukoliko nije ometana vanjskim utjecajima, sve što priroda stvori je savršeno kreirano.

Ali moj sin Siniša ne može  naučiti sve one stvari koje mogu druga djeca. Nije u stanju razumjeti i  napraviti sve ono što i njegovi vršnjaci.

Gdje je tu prirodni poredak stvari, kada se radi o mom sinu?"

Svi prisutni su utihnuli.

Otac je nastavio:

"Vjerujem da se, kada tjelesno i mentalno invalidno dijete, poput mog Siniše, dođe na svijet, prilika za iskazivanje  istinske ljudske prirode sama javi i pokaže, i to u vidu načina na koji drugi ljudi tretiraju to dijete."

Potom je nastavio priču.

Siniša i njegov otac šetali su pored parka, gdje su neki dječaci, koje  je Siniša inače poznavao, na terenu igrali nogomet.

Siniša je upitao  oca:

"Što misliš, tata, da li bi me pustili da igram s  njima?"

Sinišin otac je znao da većina dječaka ne bi željela da netko kao Siniša igra u njihovoj ekipi, ali je isto tako vrlo dobro znao koliko bi njegovom sinu značilo da mu dozvole da zaigra,
i koliko bi mu  to samo dalo toliko potrebni osjećaj pripadnosti i samopouzdanja, uvjerenje da ga društvo prihvaća unatoč njegovom invaliditetu.

Sinišin otac je  prišao jednom od dječaka pored aut-linije i upitao (ne očekujući previše) bi li i Siniša mogao zaigrati s njima.

Dječak se u nevjerici okrenuo  prema igralištu i rekao:

"Znate što, gospodine, mi gubimo sa 4 : 1, a bliži se i kraj drugog poluvremena. Pa, ..., može, nek igra za našu  ekipu, pokušat ćemo ga postaviti na poziciju lijevog beka."

Siniša se  malo namučio hodajući do ekipe, ali je sa širokim osmjehom obukao dres svog  tima.

Otac ga je ozaren gledao sa majušnom suzom u oku i  osjećajem rastuće topline u grudima.

Dječaci su mogli jasno vidjeti i osjetiti sreću ovog čovjeka, ganutog oca koji radosno gleda kako je njegov sin primljen u njihov tim.

Pri kraju utakmice Sinišina ekipa je dala gol iz jedne brze kontre, ali je još uvijek gubila sa dva gola razlike.

Siniša je pokrivao lijevu stranu terena.

Iako nikakve  akcije tuda nisu išle, on je očito bio u euforičnom raspoloženju jer je dobio priliku DA BUDE u igri, na travnatom tepihu;
razvukao je osmijeh od uha do uha, dok mu je otac mahao sa tribine.

U samoj završnici Sinišina ekipa  je opet postigla gol, dakle, gubila je samo sa 4 : 3 !

Sada, s jednim  golom u minusu, smiješila im se prilika za eventualno izjednačenje u dodatnom vremenu od 5 minuta.

I zaista, dosuđen je penal za Sinišin tim i dječaci su se dogovarali tko će ga izvesti.

Netko je imao ideju da puca Siniša, ali uz veliki rizik da izgube utakmicu !?

Na opće iznenađenje - Siniši su ipak dali loptu !

Svi su znali da je to bila nemoguća misija, jer Siniša nije ni znao ni mogao ni pravilno šutirati, a kamoli da pogodi okvir gola i da prevari golmana.

Ipak, kad je Siniša stao iza lopte, protivnički golman je, shvativši da Sinišina ekipa svjesno riskira poraz radi tog jednog jedinstvenog trenutka u Sinišinom životu, odlučio baciti se na pogrešnu stranu kako bi lopta ipak ušla u
mrežu..

Siniša je uzeo zalet, zamahnuo i ... traljavo zakvačio loptu,koja je polako krenula ka suprotnoj stativi.

Utakmica bi u ovom trenutku bila praktično riješena, jer je lopta bila spora i većina protivničkih igrača bi je  mogla sustići.

Međutim, i oni su se kretali sasvim lagano, pa svi gledaoci povikaše:

"Siniša, Siniša, trči za njom, Siniša, trči, stigni je, stigni !!! Trči, trči, i pukni je u mrežu !!!"

Nikada prije u svom  životu Siniša nije toliko brzo trčao.
Uspio je, jedva, stići do nje prije  nego je završila u gol-autu.

Doteturao se i širom otvorenih očiju, zadihan, upitnog pogleda, zastao da vidi što će dalje.

Svi povikaše:  "Šutni je, šutni je u gol !!!"

Uhvativši dah, Siniša je vidno potresen, naprežući zadnje snage, kao u nekom deliriju, nekako umirio loptu, zahvatio je unutrašnjom stranom stopala i ... i smjestio je u mrežu  !!!

Muk, ... , a onda provala ... prasak - svi skočiše:

'Siniša, Siniša, bravo, Siniša !!!'

Zajapurenom i preneraženom Siniši priskočiše svi suigrači, grleći ga, ljubeći ga i slaveći ga kao heroja koji je spasio svoj tim od poraza.

"Tog dana ...", završavajući svoju priču s  drhtajem u glasu potreseni otac, dok su mu suze kotrljale niz lice, "....  dječaci obiju ekipa
donijeli su komadić prave ljubavi i humanosti u ovaj svijet."

Siniša nije preživio do slijedećeg ljeta.

Umro je još  iste zime, nikada ne zaboravivši da je bio heroj, da je zbog toga njegov otac  bio presretan i pamteći kako je svog malog heroja dočekala oduševljena majka, grlivši ga i plačući od sreće!

* * *

A SAD,  MALI DODATAK OVOJ PRIČI:

Svi šaljemo i prosljeđujemo stotine viceva, smiješnih poruka i spotova putem e-maila, onako rutinski, bez razmišljanja, a  kada dođe do toga da pošaljemo poruke poput ove, tu oklijevamo  ...

Nasilje, vulgarnosti, bizarnosti i česte opscenosti  slobodno prolaze i kolaju 'Cyberspace'-om, ali javna rasprava o suosjećanju najčešće i ne stiže u naše
škole, ni na naša radna mjesta. Šteta.

Ako Vi sada razmišljate o tome da li da proslijedite ovu poruku, najvjerojatnije, birate ljude u svom adresaru koji su 'prikladni'
za to, dakle, one koji su  "prikladni" za ovu vrstu pošte.

Ali osoba koja Vam je ovo poslala vjeruje da svi mi možemo utjecati na to da se stvari promjene.

Svi imamo na desetine prilika svakog dana pomoći da se ostvari taj 'prirodni poredak stvari'.

Tako mnogo, naizgled beznačajnih, susreta između dvoje ljudi stavlja nas pred izbor:

Prenijeti malu iskru ljubavi i humanosti  na drugog ili izbjeći priliku, ostavivši tako svijet još malo hladnijim?

Stari mudrac je rekao da se svako društvo prosuđuje i cijeni po tome kako tretira svoje najnesretnije pojedince.


Neka i u Vaš dan bude utkan Sinišin duh !!