“Iz bibava oceana gomile krotko mi kapljica priđe.

 Šapćući: Ljubim te, uskoro me neće biti.

Put dug prijeđoh samo da te vidim, dodirnem, Jer umrijeti ne bih mogla dok te barejedanput ne pogledam,

Jer bojah se da bih te kasnije mogla izgubiti.

Sad smo se sreli, pogledali, dobro smo,

Vrati se mirno u ocean moja ljubavi,

I ja sam dio tog oceana moja ljubavi, nismo toliko odijeljeni,

Pogledaj tu golemu okruglost, povezanost svega, kakva savršenost!

No mene, tebe, neodoljivo more će rastaviti,

Sat što nas udaljuje, ne može nas ipak zauvijek udaljiti;

Budi strpljiva - nakratko - znaj,

ja pozdravljam zrak, ocean i kopno,

Svakog dana pri zalasku sunca poradi tebe, ljubavi moja.”*

*Walt Whitman, Iz bibava oceana gomile, 1865.