Teozofija

Glasilo Teozofskog društva–Adyar Loža Lotos-Zagreb

Republika Hrvatska - Zagreb -
Godina VI

Journal of Croatian members of the Theosophical Society - Adyar

Zima/Winter 2008/2009.

Slika na naslovnici: Slika Izide, Title image: Icon of Isis

naslikao Zvonimir Frlan. by Zvonimir Frlan.

Zvonimir je sišao rano ujutro 16. prosinca 1918. godine u malom mjestu Kastav, koje gleda na Kvarnerski zaljev. Od malena je pokazivao interes za ljepotu i dubinu stvari i pojava. To ga je mamilo, pa se vrlo brzo okušao u slikarstvu i filozofiji. Prošli životi donijeli su mu blagodat i privilegiju da za rane mladosti otkrije svoju darovitost. Sjećanje se vratilo i upoznao je svoje tri stare Ljubavi: Bojanu, kist i Teozofiju. Roditelji Zvonimira Frlana bili su članovi Teozofskog društva. Ušao je u Teozofsko društvo s nekih 20 godina. Predsjednica Teozofskog društva u Hrvatskoj bila je Jelisava Vavra – Liza. Prihvatila ga je kao svoga sina. Sve što mu se tada događalo izgledalo mu je poput sna. Počela mu se otvarati astralna vidovitost, međutim Liza mu je savjetovala da ne ulazi u to zbog one prave vidovitosti, spoznajne. U Naardenu, Teozofskom centru u Nizozemskoj, upoznao je Geoffreya Hodsona. Tamo je crkvi Svetog Mihaela doživio tišinu. Bojana se početkom 1970-ih razboljela od neizlječive bolesti i 1975. napustila ovu razinu. Bio je stalno uz nju i teško mu je pao njezin odlazak. Pisao je Hodsonu i pitao ga kako je moguće da je ranije otišla nego je to bilo zapisano u horoskopu. On mu je odgovorio da neke naprednije duše mogu otići i ranije, zbog evolutivnih razloga. Još je nekoliko puta prošao teške korizme, no sve je to stoički podnio. Bio je u ovom svijetu, ali ne od ovog svijeta. Nikad nije vidio loše strane ljudi, pa se čudio kada bi mu se dogodile nepovoljne stvari. Čudio se kao dijete. Posebno su duboke njegove slike nadahnute Ljubavi i Teozofijom, u kojima je pokušao prenijeti slavu sjedinjenja tragaoca sa samim sobom, sa svojom ljubavi, svojim parom u fizičkim ali i višim svjetovima, svojom blizanačkom dušom, Učiteljem i uron u Blaženstvo i Jednotu. U tim slikama i crtežima osjeća se oduševljenje, ekstaza i radost umjetnika, čovjeka, ljubavnika, učenika. Možda tehnička izvedba i nije bila ponekad na visini, ali srce je znalo zadrhtati u prepoznavanju Istine koja se duboko ocrtavala u Duhu umjetnika i poukom kojom je slika zračila. Zvonimir je imao nebrojeno ideja i zamisli koje je želio ostvariti. Neke je ostvario, a neke nije. Većinu je ostavio u nasljedstvo nama, članovima Društva, očekujući i od nas isto što je tražio i od sebe, vjernost Teozofiji. Ostavio nam je da sami otkrijemo što je Teozofija, svakome i za svakoga pojedinač-no. Ostavio je upute kako koračati Putem da bismo brže stigli do Cilja, znajući da je Cilj izvjestan za Svakoga i Sve. Iako strog u pojavljivanju i prezentiranju u javnosti, dopustio je da se objavi sadržaj njegovog rada, ali je zatražio temeljitu redakciju rukopisa. Rukopisi datiraju od sredine 1970-ih do kraja života, dvadesetak i više godina neprekidnog pisanja. Građa se sastoji od više tisuća stranica.Vrlo često su tekstovi ilustrirani vlastoručnim crtežima.

Zvonimira nema više među nama. Njegova skromna duša napustila je tijelo kasno navečer 5. ožujka 1999. godine u Zagrebu.

Vjerojatno je spadao u rijetku skupinu ljudi koji su i sami sebi postavljali to pitanje.

Na to pitanje mogu odgovoriti samo iz svoje perspektive; perspektive čovjeka, prijatelja, učenika, prolaznika.

Zvonimir je sišao rano ujutro 16. prosinca 1918. godine u malom mjestu Kastav, koje gleda na kvarnerski zaljev.

To ga je neminovno i mamilo, pa se vrlo brzo okušao u slikarstvu i filozofiji.

Prošli životi donijeli su mu blagodat i privilegiju da za rane mladosti otkrije svoju darovitost.

Sjećanje se vratilo i upoznao je svoje tri stare Ljubavi: Bojanu, kist i Teozofiju.

Svima trima sam svjedok, iako Bojanu nisam upoznao jer je život htio da uđem u Zvonimirov život kada ga je ona već napustila. Ali sam svjedok da je uvijek bila s njim. Nikada nije mnogo govorio o njoj ali je živjela u njegovu srcu. Tekstovi i novele koje je pisao o ljubavi i spajanju dvije Mo-nade protkane su nježnim ali dubokim osjećajima prema Bojani, a slike koje je slikao u ženskim likovima nose tragove njene pojave. Nekoliko puta dirljivo je spomenuo kako je s njim, iako je odavno napustila fizičko tijelo.

O njegovoj ljubavi prema kistu i slikama ne mogu mnogo reći, jer nemam stručnog znanja da bih mogao suditi, ali mogu govoriti o dojmu koje na mene ostavljaju. Mislim da nije bio slikar koji je želio biti slikarom. Kada sam ga u nekoliko navrata u promatrao radu, više mi je izgledao kao osoba koja pokušava izraziti ono što mi smatramo da se ne može izraziti.

Možda bih najviše trebao govoriti o Zvonimiru kao teozofu, jer sam ga kao teozofa i upoznao; o njegovoj ljubavi prema Teozofiji i Društvu kojem je pripadao i više nego li se od njega tražilo. Od prvog momenta kada je čuo za Učitelje Mudrosti, postao je Učenikom. Od prvog momenta kada je čuo kako Teozofiju treba živjeti, postao je Učiteljem.

Zvonimira sam upoznao 1989. na kampu u Gozd Martuljku (Slovenija) koji je u prvim godinama pred skoro četrdesetak godina bio službeni kamp teozofa tadašnje države SFR Jugoslavije. Danas na tom kampu nema članova Teozofskog društva.

Zvonimir je volio taj kamp. Opet na početku Učenik, a zadnjih godina Učitelj. Kamp je bio jedinstvena prilika da izađe iz svoje osame u kojoj je mirno i tiho živio, studirajući i pišući Teozofiju, pokušavajući one najta-janstvenije i najteže teme približiti mladim studentima Teozofije, ponavljajući i objašnjavajući po nekoliko puta, dok nam ne bi postale toliko jasne i kao da se same po sebi razumiju.

Nama sretnicima (koji smo ga posjećivali u njegovoj oazi mira, u Iki) ti tekstovi kao i razgovori u šetnjama uz more od Ičića do Lovrana, bili su svijet ponad svjetova. Ne svijet kojim se bježi ili izdiže od današnjeg svijeta, već svijet kojim se ovaj naš svijet punije živi i razumije. Svaka šetnja bila je novonapisana i novopročitana knjiga, roman u nastavcima, knjiga bez zadnje stranice, rečenica s beskonačno mnogo zareza, a prepuna opaski i napomena.

Zvonimir je imao nebrojeno ideja, ideja i zamisli koje je želio ostvariti. Neke je ostvario, a neke nije. Većinu je ostavio u nasljedstvo nama, članovima Društva, očekujući i od nas isto što je tražio i od sebe, vjernost Teozofiji, Drevnoj Mudrosti. Ostavio nam je da sami otkrijemo što je Teozofi-ja, svakome i za svakoga pojedinačno. Ostavio je upute kako koračati Putem da bismo brže stigli do Cilja, znajući da je Cilj izvjestan za Svakoga i Sve.

Posljednje ljeto i nekoliko mjeseci prije njegovog fizičkog odlaska razgovarali smo o njegovoj teozofskoj ostavštini, uglavnom rukopisima i crtežima. Iako strog u pojavljivanju i prezentiranju u javnosti, dopustio je da se objavi sadržaj njegovog rada, ali i zatražio temeljitu redukciju rukopisa. Budući da rukopisi datiraju od sredine sedamdesetih do kraja života, dakle dvadesetak i više godina neprekidnog pisanja, bez ikakvog ozbiljnijeg sortiranja po temama i sadržaju, potrebno je izvršiti sistematizaciju i klasifikaciju. Građa se sastoji od više tisuća stranica, ispisanih na raznim veličinama papira, blokova, gotovo do omota čokoladica ili svake vrste papira kakvu je trenutno imao na raspolaganju, odnoseći se moderno rečeno ekološki, štedljivo, pa čak primjereno asketski. Vrlo često su tekstovi ilustrirani vlastoručnim crtežima koji na vrlo razumljiv način pojašnjavaju što je autor htio reći.

Stoga je na web stranici _{www.teozofija.net pokrenut STUDIJ TEOZOFI-JE u čast i zahvalnost Zvonimiru za jedan od njegovih ciljeva – da Teo-zofsko društvo i Teozofija opstanu na ovim prostorima – te kako bi se prezentirao njegov rad i doprinos širenju i razumijevanju Drevne Mudrosti, Teozofije.}

Jedan od naših posljednjih susreta koji sam očekivao, ali ne na način na koji se dogodio, bio je za njegovog fizičkog života, ali na astralu. Kao član unutrašnjeg kruga Teozofskog društva posjedovao je neke fizičke predmete koje je trebao vratiti ili dematerijalizirati, jer su vlasništvo Teozofs-kog društva, ali nije mogao, pa mi je to predao na „teret“. U vrlo „nabije-noj“ atmosferi učinjeno je što se moralo, na moju čast, budući da je to bila moja druga prilika i popravni ispit. Ostavštine teozofa možda nemaju vrijednost u očima smrtnika, ali one su za tražitelje pravo malo Tajno Blago.

Ovo je malo od malo riječi koje zaslužuju da se kažu o Zvonimiru. Nikada nije volio da ga se ističe i hvali, pa u skladu s njegovom voljom neću pretjerivati. Ipak će pretrpjeti ovih nekoliko rečenica i dalje biti podrška naporima koje drugi čine i u Njegovo Ime. Mnogi drugi koji su ga upoznali mogli bi napisati knjigu.

Zvonimir je svoga „Magarca“ ostavio nevezanog kasno navečer 5. ožujka 1999. godine u Zagrebu.

Hvala ti Zvonimire, jer odgovornost koju si mi ostavio veseli. Vidimo se.

Zvonimir i Nino 23. srpnja 1989.

Jednog ljetnog dana u kolovozu 1979. godine Jasna me je odvela na
Pantovčak do jednog čovjeka koji je imao za nas tada neprocjenjivu biblio
teku i zvao se Zvonimir. Ona je već jednom bila kod njega i sada je željela
da ga upoznam i da posudim od njega neke knjige. Dočekao nas je jedan
stariji gospodin, meni vrlo sličan Vladimiru Nazoru. Dočekao nas je sa smi
ješkom i počeo nam pričati o teozofiji za koju sam tada prvi puta čula. Pitao
me je da li želim postati članom Teozofskog društva i ja sam pristala. Ponije
la sam brdo teozofske literature i započela je moja teozofska bajka. Slijedili
su sastanci u Slobodnoj katoličkoj crkvi i Zvonimirova predavanja. Društvo
je uglavnom tada cvjetalo, bilo je preko sto članova, i to uglavnom mladih
koji su se okupili oko našeg tadašnjeg predsjednika Emilija. Posebno za je
dan uži krug članova, Zvonimir je želio prenijeti svoje veliko znanje teozofi-
je. A mi da malo dublje zaronimo. Slijedili su praznici, ljetni i zimski, kada
smo kod njega Jasna i ja bile na intenzivnom školovanju u Opatiji, u njegovoj „vili propuh“ kako ju je zvao. Bilo je to nezaboravno učenje uz šetnje uz Lungo mare, a nas dvije bile smo u empatičnoj fazi i sve snažno upijale. Izgledalo je pomalo nestvarno da nam je karma na taj način omogućila da dođemo do tog pravog znanja. Zvonimir je uvijek bio za šalu i često smo se smijali. Pričao nam je kako je ušao u Teozofsko društvo s nekih 20 godina i kako je znao reći da ga je „inficirao“ Konrad Konec, član slovenskog Teo-zofskog društva koji je došao održati predavanje u Rijeku. Odmah je bio „pečen“, iako je bio i prije i na nekim drugim predavanjima iz duhovnih područja. Uskoro nakon njegovog ulaska, u Zagrebu se održavao Svjetski kongres Teozofskog društva, i bili su prisutni tadašnji predsjednik Teozofs-kog društva G. S. Arundale i njegova žena Rukmini Devi. Predsjednica Teo-zofskog društva u Hrvatskoj bila je Jelisava Vavra i ona ga je prihvatila kao svoga sina. Sve što mu se tada događalo izgledalo mu je poput sna. Počela mu se otvarati astralna vidovitost, međutim Liza mu je savjetovala da ne ulazi u to zbog one prave vidovitosti, spoznajne. Bila je velika duša i svi su je obožavali. Uskoro je počeo rat i sve njegove nedaće. Kako je tada živio u Opatiji, dospio je u koncentracioni logor, gdje je proveo – nisam sigurna – skoro dvije godine. Bio je neko vrijeme u Beogradu na Umjetničkoj akademiji. No, ono najvažnije što mu se zbilo, upoznao je Bojanu, ljubav svog života. Kada ju je vidio bila je to ljubav na prvi pogled, no kako je bila vrlo mlada, čekao je nekoliko godina da bi se mogli vjenčati. Iz Opatije su došli u Zagreb odmah poslije rata i uskoro im se rodio Damodar. Bojana je, kako je on znao reći, u duši bila teozof. On se zaposlio u Antropološkom zavodu, gdje je radio dosta godina. U Zagrebu su oboje bili aktivni u Teozofskom društvu. Družili su se sa slovenskim članovima, putovali u Naarden, Teo-zofski centar u Nizozemskoj, gdje je upoznao Geoffreya Hodsona. Tamo je crkvi Svetog Mihaela doživio tišinu. Bojana se početkom sedamdesetih razboljela od neizlječive bolesti i 1975. napustila ovu razinu. Bio je stalno uz nju i teško mu je pao njezin odlazak. Pisao je Hodsonu i pitao ga kako je moguće da je ranije otišla negoli je to bilo zapisano u horoskopu. On mu je odgovorio da neke naprednije duše mogu otići i ranije, zbog evolutivnih razloga.

Kako sam ja doživjela Zvonimira? Kako bi Castaneda rekao, za mene je on bio čovjek od „znanja“ ali i od duše. Njegovo unutarnje dijete često bi se znalo ogledati vani. Zanimala ga je umjetnost, filozofija, znanost, a Teozofija je bila njegova prava ljubav. U mladim godinama je pisao i poeziju. Sjećam se da sam mu pomagala u njegovim nekim eksperimentima s nekim uređajem koji je sam konstruirao i pravom strašću iščekivao rezultate eksperimentiranja. Za slikanje je uvijek govorio da je to apsolvirao u prijašnjem životu, a da sada to znanje koristi da bi egzistirao. Njegov unutarnji glas mu je u jednom trenutku tišine rekao da bi trebao pisati i u drugoj polovici sedamdesetih je počeo još intenzivnije pisati i studirati Teozo-fiju. Znao nam je reći da je ono što nam daje „prožvakana“ Teozofija. Nakon Antropološkog zavoda više nije radio, uzdržavao se uglavnom kreativnim radom da bi imao više vremena za pisanje i studij.

Kada je početkom 1980-ih došlo do ukidanja Lože u Zagrebu, uglavnom su njega smatrali krivcem, jer nije vidio što se događa u Društvu i skoro je bio izbačen. Još je nekoliko puta prošao teške karizme, no sve je to stoički podnio, jer je znao što znači pripadnost njemu, odnosno Njima. Bio je u ovom svijetu, ali ne od ovog svijeta. Nikad nije vidio loše strane ljudi, pa se čudio kada bi mu se dogodile nepovoljne stvari. Čudio se kao dijete.

Kada je Nino došao k meni, prepoznala sam u njemu puno sličnosti sa Zvonimirom. Zavolio ga je poput sina i složio se sa mnom.

Posljednjih tjedana života bila sam uz njega, već je bio više preko nego ovdje, a u trenutcima svjesnosti rekao mi je da sam mu u mnogo života pomagala i bila uz njega.

Zahvalna sam mojoj dobroj karmi što mi je darovala takvog prijatelja i učitelja koji mi j pružio mnoge trenutke ushićenja u ljepoti traženja istine, suštinske ljepote i dobrote. Iz duše HVALA.

Jednog ljetnog jutra 1993. godine namjerno sam posjetio svog učitelja, teozofa i slikara, barba Zvonimira, kako smo ga od milja zvali. Zvonimir Frlan obitavao je u Iki, u malenom jednosobnom stanu kuće u prizemlju, s vratima koja su izlazila na vrt s kojeg se pružao pogled na Iku i Kvarner. Malenom uličicom i stubama koje su se dizale naviše od glavne ceste, u samom centru mjesta Ike, ne dulje od 5 minuta hoda, zatekao sam Zvonimira kako prostire tek oprano rublje na uže. Vitalan starac, uvijek nasmijan i spreman na razgovor, veselilo ga kad bi ga pitao bilo što iz područja Teo-zofije. Susretljiv i srdačan, poveo se mojom znatiželjom i započeli smo razgovor već u vrtu. Potom smo razgovor nastavili u prostoriji desno od ulaznih vrata, više nalik na ostavu sa slikarskim priborom i kućnim potrepštinama nego na sobu, na čijim su zidovima visile slike.

S ulaznih vrata vidno na zidu visila je poveća slika dimenzije približno metar s metar i pol, na kojoj je barba Zvonimir naslikao Izidu ispod sedam velova. Slikao je po strogim pravilima i ukusu starih majstora, tako je ta slika na mene ostavila trajan dojam. Izida poput Venere stoji nad školjkom koja izranja iz vode, dok golo tijelo koje se tek nazire, prekriveno bjelinom sedam velova na tamnoj pozadini, dominira slikom.

Ispred slike na dva metra uz vrata, zavalio bih se u onižu fotelju i tako buljio u Izidu, dok bi Zvonimir komentirao i odgovarao na moja postavljena pitanja. Po zidovima sobe bile su okačene i preostale slike, od kojih je On uvijek napominjao portret njegove pokojne supruge, ulje na platnu, koju je naslikao. Od te slike On se nije odvajao, uz napomenu da se sa suprugom i dalje sastaje, u javi il' snu. Razgovor s barba Zvonimirom i posjeta nikad ne bi trajali duže od sat vremena, vrijeme koje je njemu i meni bilo dovoljno za jedan ugodan susret... To jutro predložio sam barba Zvonimiru ono što mu nikako nisam smio reći. Prijedlog je za njega bio više nego nerazuman, a za mene prava katastrofa; pogodio sam ga do dna duše. Zvonimir je započeo kanonadom riječi u nizu:

Nisam te ničemu do dana današnjeg naučio, ti si izgubljeni slučaj, ti si čisti promašaj!?

Ne dolazi mi više s tim glupostima i ne uzrujavaj me tim tvojim idejama!?

Vidno uzbuđen, ubrzanim koracima barba Zvonimir se kretao po prostoriji, i više govorio sebi, ne osvrćući se na moju pozornost i prisutnost. Iznenađen Zvonimirovom reakcijom podbadao sam ga upadicama, da čega se boji?, - to nije ništa strašno! Odglumivši začuđenost njegovim ponašanjem, nastojao sam ga privoliti na pristanak. Zvonimira sam izbacio iz takta! Moji pokušaji ostali su bezuspješni, a Zvonimir je čvrsto ostao pri svome!

Potom sam promijenio temu razgovora zamolivši ga da mi posudi jednu knjigu. Nakon pretrage po ladicama i stelažama, knjiga je pronađena, i nakon toga smo se razišli. Zvonimr Frlan nikada nije izlagao javno niti je imao samostalnu izložbu slika. Predložio sam tada Zvonimiru da bude gost na mojoj izložbi slika u sklopu programa, sa slikom Izide, da ga predstavim Riječkoj likovnoj publici i mojim prijateljima.

Barba Zvonimira nema više živog među nama. Njegova skromna duša napustila je tijelo 1999. godine, nakon čega sam pokrenuo inicijativu za realizaciju posthumne izložbe slika i podnio Zamolbu Odjelu gradske uprave za kulturu Grada Rijeke.

Izložbu do danas nismo uspjeli realizirati. Kako imam privolu Odjela gradske uprave za kulturu Grada Rijeke, trebalo bi i u teozofskim krugovima Grada Rijeke, Zagreba, i drugdje, pokrenuti da se realizira ne samo izložba slika, već i prikupiti sve spise i skripte Zvonimira Frlana i objaviti knjigu njegovih radova.

Moja Zamolba upućena Odjelu gradske uprave za kulturu Grada Rijeke i Modernoj Galeriji, Rijeka s datumom 16. 04. 1999. godine glasi ovako:

13. 3. 1999. godine u Voloskom pokopan je Zvonimir Frlan, slikar i teozof, jedan od osnivača teozofskog društva „Rijeka prema mudrosti“ sa sjedištem u Rijeci. Roditelji Zvonimira Frlana bili su članovi Teozofskog društva još davnih dvadesetih i tridesetih godina ovog stoljeća, zapisano u knjizi Marijana M. Grakalića „Duhovnost Novog doba“, u kojoj je objavljena i fotografija Zvonimira Frlana iz mlađih dana. Zvonimira Frlana upoznao sam prije sedam godina na predavanjima Teozofskog društva i povremeno posjećivao u Iki u Ul. Emila Krajcara 1. gdje je živio, uz povremene odlaske sinu u Zagreb. Zvonimir Frlan upoznao me je i sa svojim slikarskim opusom, unatoč tome što on nije imao ni jednu samostalnu a ni kolektivnu izložbu slika. Zvonimir javno nikada nije nastupao. Najupečat-ljiviji dojam na mene je ostavila slika Izide. Tako je jednom prigodom napomenuo da je ostvario dosta slika, i sve to prodao. Zvonimir Frlan je jedna od vodećih ličnosti iz područja Teozofije danas u Hrvatskoj. Živio je povučeno i pripadao užem krugu znanaca i prijatelja. Javne nastupe je izbjegavao, izuzev u okruženju teozofa kojemu je pripadao i gdje je nastupao kao predavač prenoseći svoja iskustva i znanje mlađima. Osjećam potrebu da Vas informiram i iniciram, u ovom slučaju valorizaciju lika i djela pokojnog teozofa i slikara Zvonimira Frlana, jednog od mojih Učitelja. To bi se u svakom slučaju moglo realizirati izložbom njegovih radova/slika u Rijeci. Za javnost i Grad Rijeku posthumna izložba slika Zvonimira Frlana, koji je dijelom živio i stvarao na ovim našim prostorima, predstavljala bi veliko otkriće, jer ga za njegova života mnogi nisu poznavali Grad Rijeka i Moderna galerija u tome mogu učiniti mnogo. Veliko Vam hvala!“

Potpisano u Rijeci, 16. 4. 1999.

Preostaje nam još samo nada da će do te realizacije izložbe i doći. Kao vječiti optimista smatram da je to izvedivo uz pomoć preostalog dijela svjesno izgrađenih i razumskih duša mlađih naraštaja teozofa. Danas su od presudnog značenja odnos i uzajamnost u djelovanju i komunikaciji uči-telj-učenik koji transcendira. Za mene i Zvonimira taj je odnos još značaj-niji i viši, jer pripada i odvija se u sferi astrala.

Napomena: Vi koji ste u posjedu jednog od djela Zvonimira Frlana molio bih vas da fotografirate/skenirate sliku uz potrebne podatke: Naziv slike, tehnika i podloga, dimenzije i godina rada. Ako ste u posjedu skripte ili napisanog teksta, to fotokopirajte i pošaljite nam. Obavezu oko sređivanja knjige o Zvonimiru Frlanu preuzeo je naš astrolog i teozof Ninoslav Volaj, pa se ubuduće njemu obratite. http://www.rijekadanas.com/kolumne.htm

Link posta: _{http://budan.blog.hr/arhiva-2006-09.html#1621527511}