Jučer me malo zatekla moja reakcija na jedan dijalog koji se vodio između mene i srcemsrcu.Ne znam zašto sam njegove riječi protumačila kao nizak udarac koji dotiče mene, ali kao i uvijek, kada primijetim nešto takvo, potražim odgovor unutar sebe.
Naime, tema je bila o indigo djeci, a moja reakcija se odnosila na njegovu tvrdnju da onaj tko nema djece, nema što pričati o odgajanju.I tako je započelo još jedno putovanje po mojem unutarnjem svemiru.
Polako sam mislima plovila po svome životu.
Dvadeste… rano sam započela raditi, sa 18 godina i to na jednom od najtežih bolničkih odjela, dječjoj intenzivnoj, gdje uz radost izlječenja, ruku pod ruku ide i smrt.Kada vam pred očima i na rukama umire dijete, ne možete a ne zapitati se; zašto? Međutim, tada sam pitala izvanjski svijet, ne onaj unutarnji, ali to je bila tek jedna od mojih prvih stepenica ka okretanju prema sebstvu.Par godina iza toga, krenuo je rat, moj svijet se porušio, ljudi su pokazivali i svoju tamnu stranu na koju tada nisam bila spremna, i ispala sam iz ravnoteže, ali započelo je moje svjesnije traženje odgovora.Dakle, hvala Bogu da u tome trenutku nisam krenula u majčinstvo.
Kasne dvadeste- rane tridesete … susret sa Reikijem , anđelima, Svjetlom, ali i bolešću na fizičkom planu urodila je novim unutarnjim spoznajama.Doslovno sam bila okupana raznim informacijama, događajima, ljudima, još uvijek sva izvan sebe.Raštrkana na tisuću dijelova,koje je trebalo sabrati u cjelinu.To traje još i danas, ali sa radošću mogu primijetiti , da odgovori pristižu u rekordnom roku ,čim su zatraženi srcem.Uz sve to, nisam sigurna da bi majčinstvo mogla ukomponirati onako kako ga danas doživljavam.Ili bih se tada morala odreći jednog vrijednog dijela sebe, koji je u tim godinama propupavao.
Četrdesete…kako danas gledam na majčinstvo?
Kao prvo, za životnog partnera biram osobu okrenutu duhovnosti, koja bi roditeljstvo doživljavala kao dio duhovnog puta.Činjenica je da ima dosta muških osoba koje rade na sebi, ali rijetki se odlučuju na obiteljski život kao odabrani put.I u potpunosti ih razumijem, jer tu sam negdje.
Kao drugo, voljela bih stupiti u kontakt sa dušom budućeg djeteta, i prije samoga začeća.Pitala bih , zašto je odabrala baš mene za roditelja, koja je njegova/njezina životna misija, kako joj mogu olakšati putovanje kroz ovozemaljsku školu, što ja još trebam naučiti iz našeg odnosa.
Sam čin začeća bio bi svjestan, vjerujem da bi i partner i ja, znali točan trenutak kada se duša utjelovila i to bi bio razlog za slavlje.
Trudnoća… naši unutarnji razgovori, osluškivanje svih potreba, priprema na zemaljsku energiju, porod i rođenje.
A odgoj… vjerujem da ljubav čini čuda, ali ako je popraćena Znanjem i mudrošću, čudesan je svaki trenutak.U svakom slučaju, trudila bih se da ne pokidam nit stvorenu još prije samoga začeća.
I ono meni jako važno, otac bi igrao jednako vrijednu ulogu u cijeloj priči.
I u tim razmišljanjima, pitam se , zašto do ovih spoznaja nisam došla u dvadesetima, kada je fizičko tijelo u pravoj snazi, nego upravo sada.I odgovor je jednostavan.U ovome životu majčinstvo nije odabrano kao životna škola, što ne znači da nemam slobodnu volju odabrati i tu stazu u ovome životu.
Sa dubokim poštovanjem i divljenjem gledam svaku ženu – Majku, koja na pravi put dovede svoje dijete i dozvoli mu slobodan let.Samo je šteta, što većina žena to doživljava kao neku obavezu, odrađenu ili okolinom nametnutu dužnost, jer okolina je puna predrasuda i olakog prosuđivanja.
I tako, jedna spoznaja više u mojemu životu.I to zahvaljujući komentarima srcemsrcu, dokaz da je svatko na našem Putu učitelj.Ili da slikovito opišem, moj svjetlosni ruksak, krcat je svjetlosnim zagrljajima, ali tu i tamo zažulja koji zaostali kamenčić.Ovaj je uspješno odstranjem a na njegovo mjesto uskočio je svjetlosni zagrljaj, koji ovim putem uz zahvalnost upućujem srcemsrcu!