Kad pomislim na savršeni godišnji odmor, pred očima mi se pojavi otočić sa svjetionikom. Uvijek. Baš uvijek!
Na otoku smo ja i on. On daje signale brodovima i osvjetljava im put. O, Bože, koja milina! Nigdje nikoga osim nas. Samo nebo, more i naš rajski otočić. Sva čula uživaju. Čak i ona za koja sam zaboravila da ih imam. Pogledom uživam u plavetnilu mora i neba, zelenilu stabala i niskog grmlja... pogledu na njega. Čujem samo pjesmu... ptica koje su se došle k nama na otok odmoriti pa dalje nastavljaju svoj put, zriku zrikavaca i nježne riječi sa njegovih usana. Miris borova, ljekovitog bilja, cvjetova i trava, miris mog muškarca... Dodir... Nježnost... Ljubav...
Stopala uronjenih u more, zagledana u horizont... kao da sam već tamo. Vjetrić mi se igra u kosi. Polako uranjam u more i izranjam nam školjke za ručak. Potom skupljam grančice, ložim vatru i kuham pod vedrim nebom. Onda će moj svjetioničar polizati prste... jer najbolji se ručak kuha s ljubavlju.
A kad brodovi otplove svaki na svoju stranu, spustimo se na plažu. Privatnu i samo našu. Bosim stopalima ostavljamo tragove u pijesku, grančicom ispisujemo kratke poruke... i smijemo se. Vragolasto. A onda nekoliko poljubaca i dodira i nas dvoje postanemo jedno tijelo - jer tako je to zamislio Gospodin. Jer tako ja zamišljam raj. Ja, svjetioničareva žena!