... u mom prvom životnom poluvremenu duhovnost i sladostrašće na neprekidnoj su klackalici...priznala ja to ili ne, ali nikako pronaći pravu ravnotežu...Taman kad bih bila zadovoljna postignutim poslovnim rezultatima, počeli bi me mučiti neki postupci koje sam učnila radi uspješnosti, a za koja sam mislila da su mogli ipak biti plemenitiji...Ponekad, kad sam bila krajnje plemenita, osjetila bih kao da mi lagano magareće uši rastu, jer me opet netko nasamario...I kako me to sve više mučilo prilikom jedne ispovijedi  otvorih srce i dušu...Bila je to ispovijed za moje  drugo vjenčanje (isti muž ) na jedan drugačiji način...Za početak nisam htjela naučiti napamet ispovijed, jer ne spadam u red papagaja, nisam kleknula, jer mi je i sjedenje naporno....svećenik i ja proveli smo četrdesetak minuta u sakristiji razgovarajući o svakodnevnim stvarima sa naglaskom kako sam u životu napravila neke stvari na koje nisam osobito ponosna, ali koje su u tom trenutku bile potrebne i kako ću ih vjerojatno učiniti opet nakon izlaska iz sakristije...Pokoru nisam dobila, isti svećenik nas vjenčao, a ja ovih dana spremam i treće vjenčanje...Na ispovijedi ne odlazim , ali vodim svakodnevne razgovore s Bogom i mogu vam reći da se sve više slažemo...Nekad popusti on, a nekad i ja!!!