PERUNIKA
(Iris je cvijet s kojim se priopćavaju dobre vijesti, ispunjavaju najdublje tajne srca. On donosi sreću onome kome se uručuje)
- Znaš li ti, Martine moj, što je iris? Isto što i perunika. Antički Grci dali su joj ime po svojoj božici duge. Znaš li da je zovu i Orhideja sjevera i da je kod nas dobila ime po bogu Perunu, gromovniku starih Slavena? A tek kako je ljekovita! Čudo jedno.
Pomaže skoro kod svih bolesti pa i kod ugriza zmija. A ako si praznovjeran nemaš problema - vele da korijen tjera uroke pa ga u nas na selu još stavljaju bebama oko vrata. Nego, jesi za jednu kavicu? Za čas ću je pristaviti.
Starac nestade u kuhinji.
Vratio se noseći tacu s dvije male starinske porculanske šalice na tanjurićima. Težak i ustajao miris duhana u sobi za trenutak je osvježio fini miris kuhane kave.
- E, stari moj, mogao bih ti satima pričati o perunici. O toj prekrasnoj biljci zbog koje sam zamalo izvršio samoubojstvo, izgubio glavu. Kako? Lijepo, sada ćeš sve čuti.
Jednom davno, tamo još 1964., kao mladi student književnosti naivno sam se prijavio za neku međunarodnu razmjenu studenata u okviru kulturno-tehničke suradnje država Jugoslavije i Japana. Napravio sam to više iz znatiželje nego nekakve ozbiljnosti. Skoro sam bio i zaboravio na to kad par mjeseci kasnije pozove nas nekolicinu studenata osobno dekan. Obavijestio nas je da "naši drugovi studenti iz prijateljskog nam Japana", dolaze i održao nam poduže predavanje kako se trebamo prema njima ponašati. Naravno, kao gosti bili su smješteni u Studentskom domu i imali dnevni raspored isplaniran do u detalje.
- Veli on nama: „Vas nekolicina će, kao odabrani studenti za uzvratni posjet u Japanu, biti stalno uz njih. Tako ćete se najbolje upoznati s njima, biti im na usluzi ovdje i pripremit se na ono što vas čeka kod njih. Dočekat ćete ih već večeras, na aerodromu i bla, bla, bla...“ Iskreno, mogu ti reći da sam, onako mlad i lud, od svega toga očekivao samo dobru zabavu. No dolazeći na aerodrom, prijatelju moj, nisam ni slutio što će se dogoditi.
Zapalio je cigaretu.
- Ni na kraj pameti mi nije bilo da ću upoznati najljepše, najljupkije, najdivnije, naj, naj stvorenje koje sam do tada vidio i da ću se zatelebati na prvi pogled. Što da ti kažem, ta me mala Japanka oborila s nogu. Uz književnost, studirala je i engleski i to je bio jedan od razloga što su je izabrali za razmjenu. Njihov je pratitelj grupe, još na aerodromu, predstavio svakog od osmero studenata ponaosob, no ja sam gledao samo nju.
„Akiko Matsuda“, rekla je, a te su me riječi iz njenih usta podsjetile na slavujev pjev .
Sklopila je ruke kao u molitvi i nekoliko mi se puta lagano naklonila. Ja sam uspio nešto promucati i samo sam je gledao i gledao. Njezine su usne, Martine, bile kao zrele trešnje, a oči nekako umilne, baš prekrasne. Kao planinska jezera pred oluju, tamna i tajanstvena. Crna joj je kratka i oštra kosa zaokruživala okruglo sitno ljupko lice. Dvije glave niža od mene izgledala je tako krhko kao neka staklena igračkica.
Da ti ne duljim, izgleda da je i ona osjetila neku kemiju, pa smo nakon par dana, u subotu prvi puta ostali sami. Imala je slobodno popodne i ja sam je, naravno, proveo u obilazak Zagreba. Šetali smo gradom, a ja sam se trudio pokazati i ispričati joj što više. Ona me je samo gledala onim svojim jezerima od očiju i upijala svaku riječ. Tu smo večer završili na nekom plesnjaku gdje i započinje moja kalvarija. Najgore od svega bilo je što mi je dopustila da je, u mraku jednog kluba, poljubim. Nikada taj trenutak nisam zaboravio i od tada, kao da sam idućih dana bio u nekakvom bunilu. Kada bih je otpratio do Doma na Savi jedva sam čekao da je ponovo vidim, a kada bismo bili zajedno vrijeme sam mjerio sekundama. I tako svaki dan. Noći sam provodio sanjareći o njoj, a dane nestrpljivo iščekujući da je ponovo vidim. Sve sam zanemario i za mene je na svijetu postojala samo ona. Posljednju zajedničku večer pred njen povratak odlučio sam - sad ili nikad i pozvao je u moj iznajmljeni stan. Pristala je odmah i pristojno se naklonila. Njoj je to bilo tako prirodno i jednostavno, samo po sebi razumljivo. A meni je srce bilo kao neboder! Jednostavno, nisam vjerovao ali čudo se dogodilo.
Duboko je povukao posljednji dim i na opušku prve zapalio drugu cigaretu.
- To sam popodne proveo u groznici, uzaludno uređujući svoju malu garsonijeru kao da se imalo što i urediti. Studentski brlog nisi mogao pretvoriti u ljubavno gnijezdo za par sati. Zvono je zazvonilo i ja sam otvorio vrata. Akiko je stajala na hodniku ljepša no ikad, a meni se za trenutak učinila nestvarnom, kao da nikako ne pripada ovdje. Pružila mi je oveću plastičnu vrećicu u kojoj je nešto bilo zamotano u obične novine. Bila je to sadnica irisa. Sramežljivo me poljubila u obraz, skinula svoje male cipelice i sjela na kauč. „Nisam ti ispričala ništa o sebi no sada, nakon svega, osjećam neku obavezu“, rekla je jednostavno. Opružili smo se na kauču, stavila je glavu u moje krilo i počela priču. Priču o ljudima u njenom mjestu gdje živi, o njenoj obitelji, o prekrasnoj planini svetog vulkana Fuji koji se vidi s njenog prozora. Oduševljeno mi je pričala o pticama, moru i nebu, skladu življenja s prirodom, ritmu života, a ja sam bio najzahvalniji slušatelj na svijetu. Ispričala mi je kako njeno ime, Akiko, na japanskom znači dijete jeseni, ali i ime jednog cvijeta. Iris je u Japanu sveti cvijet, simbol pobjede i nacionalni cvijet pokrajine Aichi iz koje je i ona. Još me je zamolila da je ne pratim na aerodrom, a onda me pogledala onim svojim očima i jednostavno mi se prepustila. Ljubio sam je kao nikada nikoga prije. Samo sam je ljubio i ljubio, Martine moj, cijelo to popodne, sve dok nije otišla... Sutradan, pozvonio sam susjedi koja je imala mali vrt iza naše zgrade. Sjećam se da se obradovala kao malo dijete.
Zapalio je novu cigaretu.
- No, ja sam i dalje bio lud. Još sam više poludio kad sam nedugo zatim saznao da uzvratnog posjeta Japanu uopće neće biti. Politička je stvarnost toga doba planirala nešto drugo, a prioriteti fakulteta su se iznenada promijenili. Shvatio sam da nikada više neću vidjeti Akiko. Tada sam donio jedinu moguću odluku i pronašao svoj izlaz. Bolestan u duši i lud od ljubavi, odlučio sam se jednostavno ubiti.
U trenutku sam stajao pred dizalom. Sve mi je bili svejedno. Ako tako mora biti, neka bude. U ruci sam čvrsto stiskao svoju bilježnicu s pjesmama. Moje ljubavne pjesme, moja poezija, sve je što mi treba i što će me ispratiti. Pritisnuo sam dugme za posljednji kat zgrade i pričekao. Vrata dizala su se otvorila. Unutra me dočekala moja poznata susjeda.
„Mladi gospon“, rekla je: „Posadila sam onu vašu peruniku. Da samo znate kak' se razrasla! Morate je jednom doći videti“. Meni nije bilo ni do čega. Nije prestajala brbljati, no ja je nisam slušao. Odjednom, dizalo je stalo između katova. Svjetlo se ugasilo i nastao je mrak. Moja je susjeda, izgleda, bila klaustofobična tako sam je oko pola sata smirivao. Umirala je od straha i samo ponavljala kako ćemo poginuti u dizalu. Koja ironija, moj Martine - ja sam se upravo uputio na vrh zgrade da se ubijem! Ukratko, domar se nešto kasnije pojavio i otvorio nam vrata. Moja je sretna susjeda bez pozdrava šmugnula dolje, a ja gore, prema krovu.
Ponovno je zapalio i nastavio priču.
- Gore je puhalo. Uređivali su fasadu pa je skelna konstrukcija okruživala zgradu. Bio je tek travanj i hladan je vjetar fijukao njišući šumu kablova i antena. „Neka bude što će biti“, pomislio sam i nagnuo se preko ruba. U tom trenutku dogodilo se nekoliko čudnih stvari. Baš kada sam krenuo zakoračiti u prazninu, zapeo sam donjim dijelom svoje kožne jakne za cijev skele i zastao zarobljen nad ponorom od šest katova. Pogledao sam u dubinu i shvatio da stojim točno iznad susjedina vrta. I onda čudo - jedna jedina tanka zraka sunca probila se kroz oblake i direktno obasjala jarko ljubičaste cvijetove perunike. Iste one koje mi je darovala Akiko. Stajao sam na rubu, gledao i nisam vjerovao da se to događa.
- Martine, ti znaš da nikada nisam bio pretjerano pobožan, ali u tom trenutku, ne znam... Kao da sam spoznao da je to Božji znak i poruka odozgo da moje vrijeme još nije došlo.
Dobru minutu smo šutjeli. Vani se polako spuštao mrak.
- Nikome dosad nisam ovo ispričao, ali neki dan susreo sam u „Blatu“ starog prijatelja, inženjera Brgleza. I prvo što me pitao, zamisli, bilo je znam li što je iris.
Kaže, ide na tri tjedna u Japan, baš u Aichi, gdje će organizirati prezentaciju Hrvatske na EXPO-u 2005. Veli da je, između ostaloga, HAZU prije pet godina promovirala peruniku nacionalnim cvijetom Hrvatske. I sada on nosi sadnice naše hrvatske perunike kako bi je spojili s japanskim irisom, a od izložbe napravili nešto kao "cvijetni most dviju nacija koje cijene istu ljepotu".
Odmahnuo je rukom.
- Zamisli, on će mene pitat znam li išta o irisu? Pa, ako itko na ovome svijetu zna sve o ljepoti japanskog irisa onda sam to, vjeruj mi – ja, moj Martine!
Sjetno se nasmiješio, otpio gutljaj kave i završio priču.
Moj dobar prijatelj i uvaženi pisac Stjepan H. živi i piše u Zagrebu. Član je Društva hrvatskih književnika i laureat brojnih književnih nagrada i priznanja. U dobi od 64 godine živi u dvosobnom stanu, u osami, okružen samo svojim knjigama, I nikada, baš nikada ne otvara prozore.
Eduard Pranger
bglavac
edin.kecanovic
