Upisao:
OBJAVLJENO:
PROČITANO
624
OD 14.01.2018.PUTA
Razmaženi dječak
Bio jednom jedan dječak, kojega su roditelji toliko razmazili da mu nije bilo stalo do nikog. Imao je taj sve što mu je pamet mogla zamisliti, a mašta poželjeti. Ali uvijek je želio još i još. Njegovoj pohlepi nije bilo kraja. Bio je sin jedinac. Roditelji su mu bili vrlo imućni, no kako su bili siromašni u djetinstvu, željeli su da njihov jedinac ima sve ono što oni njegovih godina nisu. Imao je taj razmaženko i više od toga. Imao je sve što oko može vidjeti, mašta izmaštati, a novac kupiti. No nije imao srca. Ubrzo mu se od velikog rada razboljela majka. No, to razmaženka ni najmanje nije brinulo, sve dok je dobivao ono što je želio. A njegova je pohlepa rasla iz dana u dan. Uskoro dođe i dan kad nije mogao dobiti najnoviju igračku koju je poželio. Novaca nije više bilo na razbacivanje, jer je majci trebalo kupiti skupi lijek. To strašno rasrdi dječaka. Došao je i dan kad više uopće nije bilo novca za njegove igračke, jer lijekovi su bivali sve skuplji i majci sve potrbeniji. Dječak je kipio od bjesa. Stoga poželi da majci više ne budu potrebni lijekovi. Nije ni slutio da će mu se želja ostvariti. Već sljedećeg jutra majka je umrla. Dječak nije pustio ni suzu. Shrvan boli, otac mu je odlučio ispunjavati svaku želju. Želje su bivale sve veće i sve skuplje. Otac je zato još više radio i radio kako bi imao novca za dječakove želje. No nikada nije bilo dovoljno, jer dječak je samo želio više i više. Onda se naposljeku razbolio i otac. Ubrzo je i on preminuo. Dječak nije ni suzu pustio. Nedugo zatim je banka odlučila podmiriti svoje dugove; dječak tako osta bez igračaka i bez doma. Uskoro je postao još samo jedno dijete u sirotišu. Nitko više nije mario za njega, isto onako kao što ni on nije mario za nikog. Dječak spozna da je potpuno sam. Savi se ispod dekice, jedinog što je imao u sirotištu i zaplače ako bolno i tako iskreno kao nikad do sad. I sjeti se svoje majke, sjeti se svog oca, sjeti se sve one ljubavi, nježnosti i pažnje koje su mu davali. Sjeti se majčinih toplih pogleda, mekih dodira i iskrenih poljubaca. Sjeti se i svog oca svog divnog oca, koji je sve žrtvavao radi njega, a on mu ni u jednom trenutku nije bio zahvalan. Sjeti se dječak svega, samo ne igračaka. „ Zar sam ih morao izgubiti da shvatim koliko ih volim?“ zajeca u sebi. Skine dekicu sa sebe i ode do pozora. Vani je bila noć. No nešto je toliko neobično bilo u toj noći. Zvijezde kao da su sjale drugačije, kao da ih je mogao čuti dok trepere. Žubor obližnje rijeke kao da je poprimao oblike glasova, naposljetku začu i zrikavca, te ugleda krijesnicu. Odjednom u sobi koju je dijelio sa još deset dječaka iz sirotišta nasta svijetlo. Nije više bilo ni njegovog kreveta, ni sobe, a ni sirotišta. Odjednom se nađe kraj rijeke, iste one koju je promatrao maločas s prozora. Iz kapi vode nasta neobičan starac. Dječak od čuda zanijemi. - Dječače, obriši suze. Kasno je da sad plačeš. Suze ih tvoje ne mogu vratiti. Ali tvoje su suze vratile tvoje srce koje si zbog pohlepe izgubio. Sve što su tvoji otac i majka htjeli jest da budeš sretan. Zato budi sretan. Stvari koje si želio nisu te mogle učiniti sretnim, samo su te sve više i više udaljavale od tvog srca. Sad kad si se napokon oslobodio stvari, budi sretan zato jer si imao tako dobre roditelje. I ti budi takav prema svom djetetu, ali sjeti se da stvari ne mogu nadomjestiti izgubljeno srce. Samo je ljubav ono što ga može vratit. Dječak tako i učini. Posta sretan, iako ništa od stvari nije imao. Ali zato je imao srce ispunjeno ljubavlju i sjećanje na divne roditelje. Čuvar blaga nesta u kovitlacu vode, a dječak se ponovno nađe ispod one dekice u sirotištu; gdje mu se vratilo srce.
bglavac
irida
edin.kecanovic
