Anima mundi

Duša svijeta, svjetlosni zagrljaj neba, taj tajnoviti, čudesni izvor života,  iz kojeg su izrasla, samo naizgled čvrsta nebeska tijela, ta, zbog ljudskog neznanja, u  naizgled čvrstoj materiji zarobljena vječna božja energija, čezne za čovjekom koji će jednog dana sebe i nju osloboditi iz okova neznanja.

Ostvarenje tog sudbonosnog čina će biti najčudesnija sposobnost ljudskog uma, sposobnost koja će postati stvarnost u trenutku svjesnog spoznavanja mogućnosti koje se kriju u čovjekovom misaono- osjetilno- osjećajnom univerzumu, u njegovom utjelovljenom umu.

Dok su crkveni oci to veliko svijetlo, dušu svijeta tražili iza neba, alkemisti su veliko svijetlo tražili u materiji, Giordano Bruno je tu božansku energiju tražio u beskrajnom svemiru, u sebi i u svakom čovjeku.

Za alkemiste je duša svijeta bila sveta iskra koja se skrivala u tami materijalnog svijeta i oni su pokušavali pronaći tu iskru koja će metale pretvarati u zlato ili čovjeku poklanjati vječnu mladost.

Stoljeća su se smjenjivala, ta sveta iskra je ostajala skrivena u vjerovanju u nju.

Univerzum je bio statičan i zemlja je bila njegovo središte, a raj je bio carstvo koje se krilo iza univerzuma. U čast toj, tajnom obavijenoj, svetoj iskri su se k nebu podizale katedrale.

Katedrale su bile i, nažalost još uvijek ostale, dvorci u kojima stoluje nedohvatljiv Bog, Bog nevidljiv ali svemoćan. Svete mise, službe i zahvale Bogu, su bile i ostale još uvijek vrijeme prividnog mira u kojem se ne stari, a uzimanje hostije, tijela božjeg je bio i ostao ljek koji čovjeka oslobađa grijeha i brani od svih bolesti.

Zemaljski vrt je u vrijeme tamnoga srednjega vijeka usahnuo, mitovi zamrli, vile nestale iz mora, jezera i šuma. Sve što je bilo vrijedno i u što se vjerovalo nalazilo se u Božjem vrtu neprolaznosti u, za živog čovjeka, nedohvatnoj vječnosti.

Naša plava ljepotica je u tim mračnim stoljećima bila samo prebivalište za prolazna ljudska tijela i ničeg važnog osim, ignorancije, naučenog neznanja nije bilo na njoj. Crkveni oci tog mračnog vremena su širili strah među ljudima stvorivši strašnog i osvetoljubivog Boga, u čije ime su gorile lomače i vodili se ratovi.  

Tek za vrijeme renesane je Bog postajao milostiv i šireći svoju ljubav, tu čudesnu božansku energiju, kojom je, kao u drevno antičko vrijeme, ponovo oživljavao prirodu u, čovjeku dohvatnom, zemaljskom vrtu. Našoj majci zemlji je djelovanjem tog nečeg magičnog vraćena ljepota i čudesnost življenja, a svaki djelić prirode, pa čak i čovjekovo tijelo, je u sebi nosilo transcedentnu postojanost te magije, duše svijeta. To je bilo ono sretno doba kada su vile i vilenjaci, ponovo probuđeni iz svog srednjevjekovnog sna, ponovo lutali našim šumama i činili ljudima dobro.

Duša svijeta je u tom vremenu razumjevana i tumačena kao esencija Stvoritelja koja stvara i razvija život i upravlja univerzumom. Ona je bila osnovni princip kreativnosti, pa su renesansni umjetnici vjerujući u savršenstvo Stvoritelja, njegovu volju izražavali u svojim djelima. Renesansna umjetnost je slijedila proporcije prirode i čovjeka u njoj.

Vjerujući da Božja ruka upravlja dušom svijeta, tadašnji umjetnici kao da su svoju stvaralačku snagu crpili iz te čudesne energije i njihova djela su postajala izraz onoga što je Božja ruka stvorila, a njihove oči gledale. Renesansni umjetnici su u svojim djelima ostvarili perspektivu i dočarali promatraču postojanje treće dimenzije.

To je bilo vrijeme kada je čovjekovo tijelo dobilo svoju vrijednost, koju je imalo u vrijeme antike, ono drevno vrijeme kada se tvrdilo da je čovjek mjera svih proporcija.

Giordano Bruno je na kraju renesanse pokušao, tu tek probuđenu snagu ljudskog uma, pretvoriti u svjesnost o postojanju duše svijeta, a Božju iskru izvorom energije ljubavi koju svatko samim sobom stvara i poetizirajući on je svoju konačnu spoznaju, tu Božju iskru budeći antička božanstva, nazvao imenom boginje lova, Diana.

Ortodoksno vjerovanje katoličke crkve, je bilo jače od pjesnika sna i njegovih, u tom vremenu, nedokazivih teorija.
U svom prvom zatočeništvu u venezijanskoj tamnici Piombi Giordano Bruno je podučavao svoje učenike ideji koja će ga nadživjeti i koju oni nesmiju zaboraviti.
Jedan od učenika imenom Pablo Simon, je primivši Majstora za ruke, rekao da će mu vrlo brzo Braća iz Venecije vratiti slobodu, razumom ili silom.

"Ne, dobri moj Brate! Radije ostajem živ u smrti nego mrtav u životu... Ako usvojimo iste metode kao Inkvizicija, ako pribjegnemo nasilju i laži, prije ili kasnije postat ćemo poput njih. Tako, baš kao što se tijelo privikne na alkohol, duša se privikne na okrutnost i na koncu uživa u moralnoj uspavanosti koja ju prati. Moramo zadržati kontrolu nad svojom maštom. Ušli ste u pokvareni krug da mislite i zamišljate samo moje patnje, ali zaboravljate plodove koje će donijeti u budućnosti. Oni nisu u "Piombiju" zakopali "mene", već samo jednu malenu klicu filozofije koja će proklijati u nadolazećim stoljećima. Ne oplakujte klicu, mislite na stablo! Doći će dan, Braćo, kad će mudrost civilizacija starijih od naše obnoviti izvor znanja u nama. Toga dana, dogmatsko i separatističko shvaćanje past će; dok me danas zatvaraju jer tvrdim da je Zemlja okrugla, Sunce središte sustava i svaka zvijezda os nekog drugog, sličnog sustava, s vlastitim stanovnicima i posebnim konceptom o Božanstvu. A jer toga nema u današnjim knjigama, shvaća se kao laž... Jao, Braćo! Plačem zbog vas koji ostajete živi među njima, ali vam i zavidim: učinit ćete mnogo za čovječanstvo." govorio je Giordano
"Kao žrtva svih ovih mučenja, vi još uvijek mislite na dobrobit čovječanstva?" prasnu venecijanski učenik.
"Da, Brate Marco... i ono će također, usred svojih patnji, misliti na svoju dobrobit."
"Mi i čovječanstvo, mi vas želimo živa, tek živ nam možete mnogo dati."
"Ne, Pablo Simon! Smrt ima temeljnu vrijednost u životu ljudske osobnosti i naša duša mora je potpuno iskoristiti. Možda će vam jednog dana reći da sam pokleknuo pred smrću. No znajte, lagat će vam."
"Kako bi mogli poštovati istinu ako ju nisu poštovali čak ni u njihovim Svetim Knjigama?" upita Marko de Venti
"Marko, "sveta srdžba" je dopuštena samo onima čije je srce čisto, jer ga ne koriste da bi razorili, nego, naprotiv, stvorili...! Pazi da ne mrziš!" upozori ga Giordano
"Ja mrzim samo laž!"
"Ja vam kažem da laž ne postoji. Borite se protiv nje a da joj ne pridajete mnogo važnosti, zagovarajući istinu, Univerzalnu istinu Mudrosti, religije bez nacionalnosti, ni vremenske epohe, niti dogmi... Oprostite mi, moje fizičko tijelo je krajnje slabo i umara se... Neću vam moći još dugo govoriti..."
"Želimo ostati uz tebe, plemeniti filozofe."
"Onda ne zaboravite moja djela. Više sam u njima nego u ovom okviru od umiruće puti... Napustite "Piombi". Ovdje vladaju samo bol i neznanje."

Koristila sam materijalie
Časopis Nova Akropola br. 8
Jorge A. Livraga: Alkemičar, Bruxeles, 1986.

Giordano je tada bio već slab, jedva je hodao, zatvarao se u sebe poput lotosa u smiraj dana, ali njegova duševna snaga mu nije dozvolila da odustane od svojih ideja. Za ideju se umire, shvatih poruku čitajući njegove knjige, da, za ideju je Giordano Bruno, svijestan svoje nemoći u svijetu ignorncije, naučenog neznanja, otišao na lomaču.

Spalivši ga na lomači, moćnici toga vremena su vjerovali da će ugasiti i tu iskru svjesne spoznaje. Filozofi i mudraci toga vremena se više nisu usudili krenuti Giordanovim stopama i svojim naučavanjem su odvojili dušu od materije.

Svijet je postao bezdušni stroj kojim je čovjek počeo racionalno  upravljati. Apsolutnost prostora i prolaznost vremena je običnog čovjeka zauvjek odvojila od izvora iz kojeg je izrastao i čiju energiju više nije osjećao u sebi.

Čudesan svijet stvaralaštva, svijet tajnovitih snaga je postao san koji se dalje sretao samo u poeziji i laboratorijima zanesenih znanstvenika. Sanjari su sanjali dalje i tražili istinu u neobjašnjenim zakonima prirode, živjeli vječnu renesansu duše svemira, dušu ljudskog postojanja, jedinu energiju iz koje izrasta trenutak, jedina stvarnost ljudskog postojanja.

"Priroda nije samo ono što mi vidimo" mislili su ponovo hrabri gledajući u beskraj noćnoga neba.
"Od čega li smo mi i univerzum uistinu satkani?" razmišljali su drugi u svojim laboratorijima i sanjali prostor i vrijeme sjedinjene u četvrtu protegu našeg postojanja.
"To je san koji će se ostvariti snagom samo izbranih umova." tvrdili su neki znanstvenici.
"To sliči nastajanju nove religije." mislili su sanjari i tražili puteve ka spoznaji te magične dimenzije.
"Oni koji uspiju sjećanje usmjeriti na sebe sama, koji se uspiju uistinu sjetiti svih svojih prošlih stanja, tek oni će uspjeti ostvariti spoznaju postojanja u četverodimenzionalnoj stvarnosti trenutka." pokušavali su neki privući pažnju neukih.

Naša stvarnost je višedimenzionalna, tvrde znanstvenici danas i otvaraju nam veći broj puteva ka njenoj spoznaji. Nema reinkarnacije izvora iz kojeg smo krenuli na ovo dugovječno putovanje evolucijom. Izvor je samo jedan jedini, energija je samo jedna jedina, ona ne treba posrednike, ona sama iz sebe izrasta i razljeva se svemirom i dotiče svakog čovjeka, svako živo biće, svaku travku i postaje život. Srednjevjekovni inkvizitori su pokušali posredovati između izvora i čovjeka i dokazali da su posrednici razumjeli, ali nisu osjetili, nastajanje te energije, da posrednici i danas okreću vodu na svoj mlin, da oni toj vječnoj energiji oduzimaju svojstvo stvaranja prostora i vremena.   

"To je svojstvo još nedokućenih, najsitnijih struna iz kojih smo mi i univerzum satkani. Tri kvantna broja su nam dokazala postojanje kvanta, najmanjeg paketića energije. Na Deskartesovim koordinatama prostora ta tri broja određuju njegovu trodimenzionalnost, ali još uvijek ne potvrđuju dimenziju vremena, trenutak u kojem dolazi do skoka, tog čudesnog nevidljivog Boga u prirodi, nazvanog kvant." govore nam danas sanjari.

Jedan čovjek je u svom intelektualnom ludilu, tražeći sebe u beskraju mikrosvijeta, otkrio i četvrti kvantni broj, dokaz za rotaciono gibanje elektrona. To je, za sada, još uvijek samo misaoni dokaz postojanja dimenzije vremena u atomima, dimenzije koju Wolfgang Pauli nažalost nije nikada uspio pronaći u sebi.

On je naslutio i postojanje neutrina, drugi su njegovu slutnju dokazali dokazavši da je neutrino u stalnom međudjelovanju s materijom, on ju stvara i razgrađuje u istom trenu.

Neutrino, najmanja uistinu dokazana čestica, je danas kandidat za dokazivanje svojstava tajnovite tamne energije, koja čini najveći dio univerzuma i djeluje na njegovo širenje.

Bez električnog naboja neutrino se spušta sunčevim zrakama u našu atmosferu i prolazi nevidljiv i neosjetljiv kroz nju, ulazi u zemlju i prolazi kroz nju, ulazi u naša tijela i napušta ih. Neutrino putuje neopažen univerzumom i našom plavom ljepoticom, dotiće nas svojim postojanjem u svemu u nama i oko nas i možda je u njemu skrivena i tajna čudesne energije koja je stvorila svijet.

Drugi znanstvenici su istovremeno uspoređivali dokazane matematičke simetrije u prirodi sa Bachovim sonatama i pronalazili slične ritme u gibanju najsitnijih čestica atoma, ritmove koji su im odavali da univerzum u svom nastajanju sklada simfoniju životu u njemu.
Umjetnost skladanja glazbe je medij za izražavanje onog neizrecivog. Proizašla iz čovjeka i njegovog osnovnog ritma, muzika je akustična slika umjetnikove duše. Svijet atoma se sve više i više uspoređivao sa virtualnim orkestrom, a u tom atomarnom sustavu je čovjek zauzimao sve važnije mjesto.

Čovjek satkan od još uvijek nedokazanog postojanja titrajućih struna, postaje jedan od instrumenata u tom virtualnom orkestru.
Plavi planet u našem malom univerzumu nas, ritmom disanja, podsjeća na sva tijela koja posjedujemo, podsjeća nas na iluziju, vječnosti i beskonačnosti, skrivenu u konačnosti našeg fizičkog tijela i na to da mi  svojim svjesnim postojanjem sudjelujem u nastajanju simfonije univerzuma.

Oslobodimo li se crkvenih dogmi, oslobodimo li se posrednika koji nam prevode Božje riječi, oslobođamo i tijelo iz okova nametnute nam čvrste materije. Tada ćemo spoznati da naše tijelo nije samo oklop u kojem živi naša duša. Tijelo i duša sjedinjeni u našem malom univerzumu nam dokazuju postojanje božje iskre u nama, iskre koja nas sjedinjuje sa svemirom. Kada to spoznamo i osjetimo tada osjećamo da ni plava planeta, naša majka zemlja po kojoj, često nesvijesno, koračamo nije nesalomljiva.

Tada osjećamo njenu krhkost i ranjivost i onda možemo svijesno sudjelovati u ekologiji i slijediti nove trendove u zaštiti okoliša. Jedino iz nas samih možemo poštovati i slijediti zakone po kojima je nastao svijet u kojem tako jednostavno i ugodno živimo.

Tada osjećamo da sudjelujemo u stvaranju energije sa tog tajnovitog izvora, osjećamo je u sebi i postajemo uistinu slobodni u bespuću Božjeg sna, slobodni pustolovi koji mogu zaploviti, kao Proustova Galija puna još neotkrivenog blaga, ka izvoru svijesnosti spoznavajući da smo dio tog čudesnog sna i da u nama samima treperi energija Stvoritelja, da u sebi nosimo anima mundi i svijesni smo da bez nje nebi bilo ni univerzuma ni nas u njemu.