Igrao sam i u komedijama koje su rađene kao komedije pa bi na koncu ispale drame, jer ima i takvih redatelja koji su u stanju uništiti i samog Držića i Moliera i Šekspira i Goldonija. Tima se odmah dodjele nagrade i postavi ih se da odgajaju nove generacije redatelja misleći da ćeš ih tako odmaknuti od teatra.
Ali hoćeš. Evo ih opet dogodine s još boljom idejom.
Komediografi se okreću u grobu, a oni režiraju.
Postoji i farsa što dolazi od francuske riječi farce iliti punjenje, to jest mješano, mljeveno meso kojim se puni paprika, kupus, tikvice, luk, balancane ili tijesto.
To je jako omiljen žanr u teatru. Većina redatelja ne zna što bi s komadom koji želi režirati pa onda napravi bilo što i onda to što je napravljeno nazove farsa. Dakle, oni počnu režirati tragediju, dramu ili komediju pa kad ne ispane ništa od toga onda na plakat stave farsa i
bog te veselio.
U zadnje vrijeme se pojavio i neki kazališni bastard koji mladi nadobudni redatelji jako vole
i nazivaju ga performans. Performans – kako to gordo zvuči, uzvišeno, nedokučivo, strano. Evo, ja kad čujem, samu, riječ performans...naježim se, prođu me trnci. Stalno zamišljam redatelja performansa kako u dugim noćima prebire po svjetskoj dramskoj literaturi i ne nalazi u njoj ništa što bi bilo dostojno njegovog talenta da bi to postavio na scenu. Pošto je već davno odbacio Aristofana, Šekspira, Ibzena i Čehova zadnjim naporima zaklapa još i Becketa i već napola spavajući škrgućući zubima prosikće:» Šit. Napraviću performans». Ujutro ode u teatar, okupi glumce, pjevače, muzičare, baletane, gutače vatre, žonglere i par narkomana spremnih na sve i nakon dva mjeseca se publici ukaže nešto što i ljude s boljim želucima tjera na bljuvanje. Sve sam do neki dan mislio da performans zapravo treba izgovarati kao preformans to jest nešto što je prije forme to jest amorfno. Ako je dijete forma i pri tome produkt spajanja spermatozoida s ženskom jajnom stanicom tako bi performans mogli protumačiti kao spermatozoid koji besciljno luta tražeći jaje da ga nikad ne nađe.
A kako, zapravo, nastaje taj kazališni proizvod zvani predstava.
Jednoga dana na oglasnoj ploči u predvorju kazališta osvane podjela uloga za predstavu koja će se raditi. Ta i ta predstava, režira taj i taj, a glumci su ti i ti. Zluradi kolega kojeg nije zapalo da se maltretira sljedeća dva mjeseca ti to smjesta javi na telefon i još doda:» Sretno, počinjete sutra u deset u probnoj sali». Naravno da nisi imao pojma da se ta predstava radi i tek ćeš sutra na probi saznati da se odustalo od nekog drugog teksta, jer je bio prezahtjevan i preskup. Na probi se pojavi pola glumaca, jer su ostali na snimanjima, i ambiciozni redatelj kome to ne smeta i koji odmah krene objašnjevati što će on napraviti od tog užasnog teksta da bi u konačnici predstava na nešto sličila. Tekst je uvijek nedostojan njegovog talenta bilo da se radi o Šekspiru, Čehovu, Marinkoviću ili Becketu.