Anne Knorr-Kleine - Pastell (asocijativna Sinestezija)(nach "Klänge der Stille")H.W Knorr- Hörspiel

Sinestezija je naziv koji izvire iz grčkog jezika, SYNAITHESIS-skupni osjet, skupno opažanje; SYN= zajedno + AITHESIS= osjet, osjećanje ima slijedeće značenje:

Spontano subjektivno udruživanje različitih osjeta izazvano izravnim doživljavanjem samo jednog od njih. Nastaje kada stimulacija jednog osjeta kod čovjeka izazove neki drugi osjet,  mirisi imaju boje, oblik, zvukove. Najčešći oblik sinestezije je takozvano “obojeno slušanje”, kada osoba doživljava vizualni osjet pri slušanju zvukova, što znači pri slušanju odredene glazbe vidi crvenu boju. Iako odnos izmedu tona i boje nije isti za sve sinestete, osobe koje doživljavaju sinesteziju, postoje neke opće dosljednosti: što je ton dublji, to je boja tamnija. Slične percepcije boje, fotizmi, mogu biti izazvani osjetom okusa, dodira, boli, mirisa ili temperature. Pravi se sinesteti rađaju sa takvim sposobnostima.

Sinestezija je  stilska i retorička figura koja se sastoji u spoju dviju riječi od kojih svaka pripada drugom osjetilnom polju, hladna boja, meko plavetnilo. Kao takvu, sinesteziju su koristili brojni pjesnici, kao što su Edgar Allan Poe, Arthur Rimbaud, Hart Grane, Dame Edith Sitwell i drugi.

Sinestezija može biti i glazbeni stil u kojem dolazi do sjedinjenja specifičnih melodija, ritmova i stihova.

Sinestete pri slušanju glazbe vide boje u svim nijansama, a gledajući boje doživljavati melodiju u svim njenim tonovima ili mirišu napisane riječi.
Iako je sinestezija, kao pojava poznata stoljećima, tek se u zadnje vrijeme pokušava i znanstveno protumačiti.
U beskraju mogućnosti djelovanja mozga su otkriveni putevi po kojima nastaju misaone slike. Zaključeno je da bi te poprečne veze među neuronima u mozgu mogle biti izvorišta sinestezije i kreativnosti.

Jedan sinestet vidi crno napisane brojeve uvijek u duginim bojama, drugi vidi uvijek plavo kada čuje zvuke klavira, a treći dodirujući mljeveno meso osjeća gorčinu u ustima.

Nadareni sinesteiti govore onako kako vide svojim unutarnjim očima

“San se hvata zelenih brda i bujnih vinograda po kojima ruji rumeno grožđe kao plamen, bijelo gori kao ćilibar, a modro se crni kao tisuć stisnutih bregunica ispod jesenjeg lišća koje se napilo krvi sunčane"

Drugi su nesigurni u opisivanju svog osjećaja.

"Da, ja vidim dugine boje iako znam da su brojevi crni."

Probajmo se igrati svojim osjetilima da bi doista u sebi osjetili onu čudesnu energiju, koji nazivamo ljubav. Za lakše razumjevanje nastajanja sinestezije predočimo si misaono- osjećajnu sliku ljubavi, kako ju je stihovima izrazio Prevert, pa je onda sinestezijom zvukova, mirisa i dodira pokušajmo živjeti punim osjećajem.

Ta ljubav
lijepa kao dan
i ružna kao vrijeme

Pitam se, koji me to zvukovi, koje slike vode do iskonskih nagona, slobode, intuicije, snage.

Ta ljubav
tvrdoglava kao magarica
živa kao želja
okrutna kao sjećanje

Pitam se od kuda kreće pokret ruke, kada majka briše znoj sa čela bolesnog djeteta, a od kuda, pokret zaljubljene žene kada miluje lice muža, kad udara u napadu, kad se brani.

glupa kao kajanje
nježna kao uspomena
hladna kao mramor
lijepa kao što su dani ljepi

Vidimo ružičasti zvuk željene rečenice, zapamćenim mirisom njegova tijela osjećamo toplinu zagrljaja, plešući okus njegovih usana, srebrom mjesečine ljepotu poljupca.

To je stanje dionizijske opijenosti. Ljubav je nagon i mi u toj opijenosti gluhi poput tetrijeba plešemo ples ždrala, uz tonove simfonije svemira plavkastih boja.

Ona nas gleda smješeći se
govori ne govoreći ništa
Ja je slušam drhteći
i vičem

U zanosu trenutka, u kojem ljubav vlada cijelim tijelom, pokret čak i onaj najprozaičniji postaje umjeće življenja.

Ta ljubav tako stvarna
Ta ljubav tako divna.................

Ljubav postaje zrcalo u kojem se ogledaju naši najintimniji osjećaji.
U tom trenutku vidimo misli i želje i osjećamo osjećanje osjećaja u srcu, ljubav se širi svim našim osjetilima. Mi vidimo, čujemo, dodirujemo, udišemo LJUBAV. Taj novi osjećaj nas ispunja bogatstvom i snagom. U mirisu ljubavi prepoznajemo sklad njenih oblika i ljepotu dana u kojem se budimo.

A onda iznenada stih kojim, u zrcalu naše svijesti, vidimo  svoje greške, čujemo svoje boli, osjećamo gorčinu tuge u ustima, strah u srcima.

Ta ljubav vrebana
jer smo je vrebali

Ljubav- progonjena, ranjavana, gažena, poricana, zaboravljena
jer smo je progonili, ranjavali, gazili, poricali, zaboravljali...........

U tom stanju punom ljepote vidimo, čujemo, kušamo, dodirujem strah, tugu, nesreću, strast, odlučnost, sreću i izrastamo u zrelu samoosjećanost i spoznajemo trenutak u kojem trajemo.

Mi zaljubljeni
imamo samo tebe.

Obično u trenucima potpune sreće, vidimo ružićaste tonove sreće iz koje izrastaju najljepše misaone slike u životu i one traju, postaju bajke, djeluju kao pročišćenje, potpuno predavanje intuitivnom. U tom izobilju ljepote osjećamo i živimo ljubav  i njome pišemo poeziju i pričamo bajke. Tu nas zvukovi dodiruju, a boje davnih doživljaja mirišu snom i mi čujemo ljubav.