IZ VJENCA - MATICA HRVATSKA        

Suvremena riječka poezija Od eminencije do invencije Ono što je »Quorum« odigrao u Zagrebu, a to je bila afirmacija novoga oblika poezije koja je uspostavila konstruktivan dijalog s prošlošću, ali i agresivnom multimedijalnom sadašnjošću, stavljajući u prvi plan autora kao demiurga vlastitog svijeta punine ili praznine, »Rival« je učinio u Rijeci, no ne epigonski slijedeći trag zagrebačkog pandana, već tražeći put svoje autohtone poetike koja bi se mogla označiti kao riječka, a da ne zapadne u provincijsku samodovoljnost

Dok proza riječkih autora još nije dosegnula svoje zlatno doba, koje bismo prepoznali u obilju i realnoj recepciji, stvari s poezijom stoje ponešto drukčije. Osamdesetih, ali i devedesetih, unatoč siromaštvu, ratu i posvemašnjoj oskudici, osobito u kulturi, pjesništvo kao da je naišlo na plodno tlo za svoja ispipavanja novootkrivenih područja. Doba je multimedijalne civilizacije i proza je dala materijal u obliku kratke priče, došavši napokon do vremena koje ju konačno potvrdilo, uz već ranije potvrđeni roman, kao kraljicu literature. Gdje je tu poezija? Danas će malo tko u biblioteci uzeti knjigu početničkih poetskih uradaka nekog od mnogobrojnih pjesnika, jer poezija je upravo najčešći medij kroz koji će mladi autori započeti svoje književno potvrđivanje. Raskorak između prevelike ponude i premale potražnje u ekonomiji izaziva ekonomsku krizu i napokon inflaciju. U književnosti ono dovodi do ravnodušnosti. Priznajem da sam kao kritičar prilično ravnodušan prema poeziji. Priznajem i to da ću zaobići ili čak omalovažiti i onaj poetski rad koji zaslužuje pozornost, a sve to zbog sveprisutnog inflatornog principa koji je doveo do toga da predmet opće, pa tako i moje pažnje, nije poezija. Obrana pjesničkoga identiteta Kao i u prozi, heterogenost razdoblja odrazila se i na poeziju, koje je ušla u doba individualnih rekapitulacija i prevrednovanja nekih prošlih poetičkih odrednica, potvrde fragmenta i citata ili, općenito, doba prihvaćanja transavangardnog instrumentarija koji na novi, često i intermedijalni način, želi potvrditi novu poetičku vrijednost. Spomenuo sam na početku da riječka proza tek namjerava dosegnuti svoje zlatno doba, dok je riječka poezija, usprkos svim inflacijskim tendencijama uspjela obraniti dignitet pjesničkog zanata: ona je bogata, raznolika, povremeno sklona eksperimentu, a povremeno iznenađujuće konzervativna; ona može biti i povodljiva, ali ima i svoje originale, koji su donoseći neke nove i nama pomalo strane zvukove još skriveni u anonimnosti prevelikog pjesničkog društvanca; između ostalog, riječka poezija ima svoje eminencije, bile one sive ili ne, ali isto tako ima i one mlade, darovite i dovoljno ustrajne, ne bi li iznašli načina da se probiju do vrha. Kada već spominjem eminencije, ponajprije mislim na Milorada Stojevića i Rogić-Nehajeva koji su sedamdesetih i osamdesetih donijeli svjetski štih u sredinu koja je dugo oskudijevala kvalitetnim i univerzalnim pjesničkim jezikom udaljenim od kampanilizma i okušaja na temu čakavštine. To se vremenski poklapa s djelovanjem časopisa »Dometi« u njegovim najboljim godinama, dakle sredinom i potkraj sedamdesetih, da bi utjecaj te dvojice pjesnika-eksperimentatora i u svakom slučaju snažnih pojava ostao nadahnućem riječke poezija do danas.

 Nezaobilazna je i uloga Ljubomira Stefanovića i Nikole Kraljića, autora vrlo bogata opusa koji je, između ostalog, stekao priznanje za svoje haikue. Naime, haiku-pjesništvo već od prvih pojava na ovom području počinje tvoriti malu pjesničku i, recimo to tako, ideološku jezgru koju čine Robert Bebek, Siniša Posarić, spomenuti Nikola Kraljić, Mile Stamenković, Josip Stanić, Borivoj Bukva, Jadran Zalokar i, dakako, Milorad Stojević.

Časopisi — motori poezije Za živu poeziju u Rijeci mnogo je važnije postojanje časopisa koji je dovoljno otvoren za prihvaćanje književne, pa tako i pjesničke produkcije. Nakon »Dometa«, koji, uzgred budi rečeno, nisu bili u tolikoj mjeri posvećeni praćenju produkcije, tu je ulogu katalizatora, selektora i afirmatora riječke poezije preuzeo »Rival«. Ono što je »Quorum« odigrao u Zagrebu, a to je bila afirmacija novoga oblika poezije koja je uspostavila konstruktivan dijalog s prošlošću, ali i agresivnom multimedijalnom sadašnjošću, stavljajući u prvi plan autora kao demiurga vlastitog svijeta punine ili praznine, »Rival« je učinio u Rijeci, no ne epigonski slijedeći trag zagrebačkog pandana, već tražeći put svoje autohtone poetike koja bi se mogla označiti kao riječka, a da ne zapadne u provincijsku samodovoljnost. Tu su se iskristalizirala imena poput Marina Miočića-Stošića, Radovana Tadeja, darovita i tragična, po mojem skromnom sudu jednom od ponajboljih, Rosarija Jurišića-Vrgade, Dražena Cuculića, dakako i Nikole Petkovića; poezija Andreja Urema jedna je od najinventivnijih epizoda u sveukupnoj riječkoj poeziji osamdesetih i devedesetih; tu je i poezija Igora Večerine, Asje Stojanov, Milke Šćulac i Laure Marchig, kao i ona Radenka Vadanjela. Pojava Ivice Prtenjače, Roberta Bebeka, Ervina Jahića i Sanjina Sorela vjerojatno je, uz haiku-pjesnike, jedna od najhomogenijih pjesničkih grupacija u Rijeci, koja unatoč svojem avangardnom agresivnom i prepotentnom stajalištu nije uspjela ustanoviti časopis — ostavši tako izgubljena između Rijeke i Zagreba, između »Rivala« u kojem su svi odreda objavljivali svoje prve radove, i »Quoruma«, koji im je dao osobno priznanje, prihvaćajući ih kao svoje uzdanice. Ta je generacija ostala izgubljena između Malešova semantičkog konkretizma, Stojević-Rogić-Nehajevljeva poimanja pisma-palimpsesta i suvremenih multimedijalnih-multikulturalnih-multilateralnih i inih tendencija, pa tako ta četiri pisca, unatoč kvaliteti pojedinih radova, tvore izgubljenu riječku generaciju. Robert Bebek tako se našao među haiku pjesnicima, Ervin Jahić je, nakon objavljene zbirke Oko andaluzijskog psa, s kojom je stekao izvjesno i nemalo priznanje u okviru generacijskog pisma, zastao i danas više nije dovoljno prisutan na pjesničkoj sceni. Sanjin Sorel donio je osvježenje sa svojom knjigom pjesama Palimpsest, postavši, slično kao i Jahić, jedna od ikona generacijskog pisma, no ubrzo je utihnuo. Časopis »Quorum« zasigurno je s otkrićem Ivice Prtenjače i njegova osobnog, intimnog i nadasve nadahnuta pjesništva, dosegnuo vrh u praćenju i afirmaciji suvremene hrvatske pjesničke produkcije, a Prtenjača, autor zbirke Pisanje oslobađa, dobivši i međunarodna priznanja, stekao je i status pisca pred kojim je budućnost. Unatoč nepostojanju generacijskog okupljališta i nehomogeniziranju poetika, ta je izgubljenja generacija neupitno ostavila svoj trag u pjesništvu Rijeke, ali i Hrvatske, devedesetih, tematizirajući osobnu osamu i naglašenu ispraznost vidljivu već iz naslova zbirki četvorice autora. Još jedan Urem... Andrej Urem autor je četiri zbirke poezije, no poznat je i kao vrhunski dizajner, profesionalac čiji će rad tek naići na odgovarajuću recepciju. Naime, Urem je anticipirao porođajne muke nove civilizacije, zahvaljujući ponajprije bogatu izvanliterarnom iskustvu utemeljenu na široku poznavanju svijeta i onom drugom, univerzalnom iskustvu stečenu iz literarne zbilje, što je u kod Andreja rezultiralo značenjem bogatom poezijom, koja je i nadalje ostala duboko osjećajna i osobna slika življenja/preživljavanja. Radenko Vadanjel također je pjesnik vlastite intime, ali za razliku od Urema, koji to čini reciklirajući svoje bogato univerzalno iskustvo, Vadanjel prostore osobnoga svijeta gradi u kontekstu provincije koja, slično Milki Šćulac, stvara specifičan unutarnji svijet, čime se približava egzistencijalističkoj poetici. Marin Miočić-Stošić pjesnik je izrazite erudicije i znanja, no njegova poezija, koliko god povremeno djeluje arteficijelno, ipak zrači istinskim unutarnjim previranjima pojedinca u stalnoj borbi za osobnu egzistenciju. Stošićeva je poezija izraz mukotrpnoga životnog izbora i pitanja koja se tako otvaraju. Štokavica da! A čakavica? Manje je poznat pjesnik Mate Bačić, mlad i izrazito osjetljiv autor koji će u zbirci Konačna odredišta iznijeti neposredno iskustvo, naglašavajući, gotovo nevino, svoja snatrenja, strahove i patnje u jednostavnim i nedvosmislenim stihovima. Kako spomenuh, Rosario Jurišić Vrgada jedan je od najzanimljivijih pjesnika riječke scene, poznat po iskrenu i emocijama nabijenu izrazu u kojem se oslobađa energija nadasve zanimljive osobnosti. Njegova je poezija zapravo poezija trenutka i metaforike dojma i izraz je spontana odnosa pjesnika prema stvarnosti. Nažalost, njegovom preranom smrću riječka je scena izgubila zacijelo jednog od najdarovitijih pjesnika, čiji su krajnji dometi sigurno izlazili izvan okvira lokalnoga pjesništva. Zbirka Sjen smrtni na neki način sintetizira iskustvo Jurišića Vrgade kao zaljubljenika, intelektualca i domoljuba, gdje to domoljublje prelazi granicu nazdravičarske patetike i postaje sinonimom osobnoga stradanja, i to ne samo u ratnim okolnostima, nego prelazi univerzalini duhovni horizont. Iako je pod zajednički nazivnik riječke poezije nemoguće »ugurati« baš sve njegove predstavnike, ovaj kratki prikaz daje recentni uvid u ono što riječka poezija znači u štokavskom okviru. Namjerno sam izostavio čakavski opus, iako odmah naglašavam da su i Milorad Stojević i Kraljić i Rogić-Nehajev napisali pokoji čakavski stih, ali to nikako nije ona dijalektalna poezija koja tek njeguje lokalne običaje i ne prelazi granicu folklora. Heterogenost poetika, kao i univerzalnost postmodernističkog izričaja, odrazila se i na riječku poeziju, koja zapravo sve više izgrađuje središnju os hrvatske poezije...  

Stjepan Dalmatinac  

------

Matica hrvatska - Od eminencije do invencije

... ideološku jezgru koju čine Robert Bebek, Siniša Posarić, spomenuti Nikola Kraljić, Mile Stamenković, Josip Stanić, Borivoj Bukva, Jadran Zalokar i, ...
www.matica.hr/Vijenac/Vij175.nsf/AllWebDocs/Odeminencijedoinvencije - 19k - Spremljeno u privremenu memoriju - Slične stranice  

-------    

U Rijeci, 23.03.2009. godine                 Borivoj Bukva

  http://budan.blog.hr/