Dragi moji prijatelji nije me bilo, ali vi ste bili ste mnom na izvoru ljepote u

ulici jorgovana,

u aleji kojom smo krenuli ka rođenju sna.

Stiglo je proljeće ogrnuto oblacima, vjetrom i renesansom snova. Udahnuh Vesnin san i probudih se u svom. Slavili smo rađanje, plodnost i blagostanje, bili smo daleko, slijedili smo kralježnicu svijeta do kamenog grada, velike arene u kojoj se čuje Pitagorina glazba sfera, ta čudesna simfonija svemira, ljubavna romansa koja je počela velikim praskom i traje, traje još uvijek u ljudskim srcima. Bili smo daleko, na vrhu svijeta opijeni suncem kojeg smo samo naslučivali u sebi, a onda začusmo

Ali pazi: ako nije
sasvim plava, sasvim prava,
mora lepše da se spava:
da se sanja do svitanja.

Mora dalje da se luta.
Tristo puta.
Petsto puta.

Mora dugo da se nadje.
Treća.
Peta.

Mora u snu da se zađe
na kraj sveta.

I još dalje iza kraja:
do beskraja.

M.Antić

Stajala je na nekom pješćanom žalu
nekog nepoznatog mora,
pod zvijezdama nekog
nepoznatog neba i
more više nije bilo more i
nebo više nije bilo nebo i
sunce više nije bilo sunce.

Ona umorno pruži ruke i
dotaknu svjetlosni trag
tu čudesnu ruku svijetla nad svijetlima i
nedosanjanim
snovima omamljena
zakorači u san.

Bilo je kao sjedinjenje
čekanjem okrunjeno,
a
skrivena u rijeci pročitanog,
slikom u Sistinskoj kapeli
ovjekovječena
zgusnuta u vulkanu znanja,
u poljbcu tek naslućena,
zgusnuta u davnim istinama
odjevena u čovjeka
vratila se ljubav.

Osjetih buđenje u sebi, buđenje u novom snu. Otvorih oči. Stojim još uvijek na istoj obali nepoznatog mora. Miris novog sna se izmješa sa mirisom svitanja i ljepotom dana. Kameni grad otkri svoju tajnu mom ustreptalom srcu. Zaustavih se u trentku i šapnuh.

Došla je toga dana
čela punog osmjeha
i uzdrmala oklope
mog nepovjerenja.
Zatvorila je kapije
na kojima su vrebali
laskavi prodavači ljubavi
i površni potrošaći snova.

Došla je toga dana
očiju punih sunca
i vidjela moje od stvarnosti sakrivane,
godinama branjene nesigurnosti.
a ništa nije znala o meni.

Ljubav se spustila u san i život
i s lica skinula osmijeh lažne sreće.

Ljubav je toga dana renesansom sna
u oluji poezije i ruža
ostavila buket slobode na dlanovima,
šireći sreću nad umornim srcem
i naučila me da vjerujem.

Da vjerujem u prijateljstvo i da ostanem vjerna proljeću i ljubavi.

Nije me bilo, lutala sam daljinama sna, i jutros se vratih u ovaj čudesni svijet ljubavi znanja i vjerovanja. I osjetih miris sretnog buđenja u renesansi snova.