Evo,već nekoliko dana ne napisah ni slovo,a kamoli red! Pa hajde,da malo i ja kukam...

1.      Danas je općepoznata stvar kako ljudi nemaju vremena.U osnovi se s tim ne slažem. Čovjek će si odrediti prioritete i neće si dozvoliti da ga bombardiraju nevažne stvari.No, kod hendikepa stvar je složenija, jer tvoji prioriteti trebaju biti bar djelomično sukladni prioritetima tvojih bližnjih kako ih ne bi maltretirao. Baš zato, mislim da bi uz Dan invalida, 3.12., trebalo obilježiti i Dan supružnika invalida.Samo, čini mi se, da bi mali broj supružnika bio taj dan za slavlje, jer bi vjerojatno praznik iskoristili spavajući...Sve je to povezano sa nedostatkom vremena. Budući da je vrlo malo stvari koje ja mogu samostalno napraviti moj muž mora imati više "vremenskih zona": za posao, za svoje interese, za moje i naravno za naše zajedničko vrijeme, a uz sve to očekujem da je veseo i mio!

2.      Sve je još teže ako neprestano balansiraš između radnih obveza, želja i tjelesnih mogućnosti. Obično je tako, da ono što je srcu drago nije tijelu zdravo. Kao i uvijek, navest ću svoj primjer. Rad s djecom, osim što mi osigurava egzinstenciju, čini me sretnom i ispunjava me. Postoji trenutak kada vidiš iskricu u djetetovu oku i znaš da te je ono razumjelo i čulo . Govorim o onoj iskrici koju ćete rijetko uloviti kod odraslog, jer ju on vješto skriva iza paravana ozbiljnosti i odraslosti prikrivajući svoju ranjivost i nesigurnost. To zadovoljstvo pomute mi na kraju dana bolovi kralježnice. Slična stvar je i sa najboljim koncertom, kazališnom ili kino predstavom. Moje tijelo uputi mi najbržu i najjaču kritiku upozoravajući me da sam previše sjedila.

3.      Slijedeći,meni najveći problem je osjećaj privatnosti,kako među znancima,tako i među stranim ljudima.Uvijek je tu onaj svesrdni osjećaj bliske tuđe pomoći koji ponekad zna biti itekako nametljiv i pomalo iritantan.Nikad neću zaboraviti jednog pažljivog konobara koji me je umalo spakirao pod stol trudeći se da bude ljubazan i profesionalan.Svima prisutnima bilo je neugodno,a ja ni sama nisam znala koga bih više žalila,njega ili sebe!Lavina osjećaja kretala se od od prikrivenog bijesa što mi se opet takvo nešto dešava pa sve do  smjeha s obzirom na komičnost situacije.Najbolje od svega je,što je ta gradacija trajala tek nekoliko sekundi i završila humorom.I to je ono umijeće preživljavanja i življenja,toliko potrebno svima!irao.Samoživi ljudi su napast sama po sebi,a od samoživih invalida zaista nema ništa goreg...Ponekad ulovim samu sebe kako jurim u tom pravcu,ali me moja ljubavna kočnica brzo spasi i obično nema štete!!!