Još samo da stavim cvijeće u vazu i to je to! Sve blista! Stol je upravo savršeno postavljen! Upravo onako kako volim! Za svaki se slučaj još jednom okrećem oko sebe, pregledavam pažljivim pogledom sve: nisam li možda nešto propustila? Nisam! Sve je savršeno! Baš kao i Rajko, koji treba stići za sat vremena. Za to ću se vrijeme okupati: želim izgledati savršeno večeras. Rođendan mi je: dvadeset i šesti! U slijedeću godinu svoga života zajedno sa Rajkom! Nadam se! Istog trena kad sam ga upoznala, snažno me privukao! Osjetila sam magnet u grudima koji me vukao ka njemu i željela sam nasloniti glavu na njegova prsa i da mi on položi ruku na kosu.

   Tri smo puta izašli zajedno na večeru: ništa nije pokušao, ništa nije predložio! Zar me ne želi? Moram priznati da ga ja želim! Savršen je muškarac mojih snova! Jedina mu je mana pušenje. Neprestano mu je cigareta u ruci i to me živcira! Prosipa pepeo oko sebe: prljava navika! Već sam nekoliko puta otvorila usta da mu to kažem, ali...ne znam zašto, nisam ništa rekla i ta me moja reakcija iznenadila. Možda se ni ne bi naljutio, kad bih mu nešto rekla o cigareti...bolje ne! 

   Da, sve je OK i mirno mogu u kadu: sve je spremno za njega, odlazim u kadu, pustiti ću laganu glazbu, upaliti mirisne svijeće i misliti o njemu, o svojoj sreći, o...

   Dok se namačem i uživam, misli mi plove u prošlost, ne tako davnu…                                 

 

   …Nešto u meni traži perfekciju: nisam bila toga svjesna dugo vremena, ali sve što bih radila, radila bi savršeno! Ili bi barem nastojala da to bude savršeno! Zar ima smisla drugačije raditi?

   Ta mi se sklonost ka perfekciji  pojavila vrlo rano: kao mala djevojčica dotjerivala sam svoje lutke koje su uvijek blistale u čitavoj svojoj ljepoti. Kad sam odbacila lutke, druge su stvari došle na red: sve što bi radila, radila bi savršeno. Ne podnosim nemarnost, ni kod sebe, a ni kod drugih. Neki me zbog toga vole i hvale. A neki me i mrze zbog istog razloga. Ne obraćam pažnju na njih, na ove druge: ponosim se svojom pedantnošću koju  hvale moji šefovi iz ureda, i koji mi proriču meteorski uspjeh u karijeri.

   Ali nije bilo sve baš bajno. Moja mi je sklonost ka perfekciji svela krug poznanstva i prijatelja na vrlo mali broj. Teško je biti prijatelj sa nekim, koji će te stalno ispravljati, korigirati tvoje ponašanje, mišljenje, pa čak i raspored pokućstva. Svjesna sam toga, nisam glupa, ali je to jače od mene i naprosto se ne mogu suzdržati i prikriti tu svoju karakternu crtu. Jednog sam "prijatelja" izgubila, kad sam ga posjetila u njegovom stanu, gdje smo trebali  provesti vikend, vruć, prepun seksa: samo je nebo znalo da mi je seks i te kako bio potreban. Pretrpana poslom i tjerana svojom ludom pedanterijom, nisam se poševila preko tri mjeseca i bila sam na rubu eksplozije. Istog trena kad smo ušli u njegov stan,  primijetila sam da slika visi malo nakrivljena i ne sluteći kakvu ću buru izazvati, dok sam prilazila slici,  namjeravajući je postaviti u pravilni položaj, rekla sam preko ramena:

   - Nakrivljena je! Kako to možeš podnijeti!

   Moj me nesuđeni partner nakon tih riječi naprosto izgurao iz stana, zaključao se i ostavio me samu u hodniku, na trećem katu. Dok sam zbunjeno stajala u hodniku, sama, napuštena i sa praznim vikendom ispred sebe, ja, Mia, lijepa i poželjna mlada žena,  odjednom pomislim da možda i nisam baš toliko uspješna! Imam dvadeset i pet godina, dobro plaćeni posao u odvjetničkom uredu, utjecajne poznanike...i sama sam! Ne treba mi muž, nisam prokleta malograđanka, ali bilo bi lijepo imati nekoga sa kime bi provela vikend! Nekoga tko bi se sjetio kad mi je rođendan. Ili jednostavno nekog da me poševi, umiri mi uzdrhtalo tijelo.

   Dok sam hodala u kasnim večernjim satima prema svom stanu, gdje ću provesti još jedan osamljeni vikend, po prvi sam se put pitala, je li put kojim koračam kroz život, ispravan put? Nikada prije nisam sumnjala u to.

   Dvojba nije postojala što se tiče posla: moja je velika pedanterija veliki plus! Svi me naprosto obožavaju zbog toga! Kad žele nekog posebnog klijenta naročito zadovoljiti, da bi i dalje uspješno surađivao sa našim uredom, uvijek bi ja bila ta, koja bi preuzimala delikatni zadatak. Volim to, moram priznati. Ponosim se time. I klijenti mog odvjetničkog ureda me vole i pokazuju mi to bez ustručavanja, a mnogi su me pokušali i zavesti. Ali  nikada ne miješam posao sa zabavom, pa su ti pokušaji uvijek neslavno, uz smijeh, jer ne želim ih uvrijediti, propadali.

   Posao je postao moj život. Shvaćam: nemam prijatelja, sama sam: poznajem samo ljude sa kojima komuniciram poslovno. Drugi ne postoje u mom životu! Zašto? Je li krivica u meni? Ako se o krivnji uopće može govoriti.

   Prije dva mjeseca primili smo novog člana u našu tvrtku, koja se polako razvija, napreduje. Pojavio se Rajko, visok, plavokos, orlovskog nosa i plavih očiju. Natjerao me svojom prisutnošću da se osjećam poput balavice! Nekoliko sam puta uhvatila samu sebe, kako, umjesto da se usredotočim na posao, promatram Rajka. Jednom sam otišla kući, a da nisam pospremila stol. Nečuveno!

 

   Zvono na vratima mi prekida sanjarenje i panično ustajem u kadi, voda se slijeva sa mene. Tko li je to? Za Rajka je još rano: dogovorili smo se za sedam, a sad je točno šest i petnaest. Sigurno neka glupa susjeda, kojoj treba šećer ili neka druga slična glupost.

   Ogrćem se bijelim frotirskim ogrtačem i pazeći kuda hodam, dolazim do ulaznih vrata i otvaram ih.

   - Sretan rođendan! - viče Rajko, onako visok naginje se prema meni i ljubi me. U jednoj ruci mu boca, u drugoj neizbježna cigareta.

   Skamenjena sam! Još se nisam ni okupala, kosa mi je nikakva ili svakakva, nemam maskaru, nemam ništa na sebi, gola sam, razotkrivena, a on...on mirno ulaz u dnevnu sobu, sa cigarete mu, naravno pada pepeo na moj skupocjeni sag i odobravajući gleda postavljeni stol.

   - Lijepo! - kaže odobravajući. - Vidim da si se potrudila.

   - Ali - promucam konačno - strašno si uranio! Trebao si...

   - Znam što sam trebao - kaže on čvrsto me gledajući u oči. - Namjerno sam ovo učinio, priznajem. Nisam mogao više izdržati bez tebe! Nije vrag da se ljutiš?

   Osluškujem samu sebe. I počinjem se smijati. Ne ljutim se! I ne smeta mi što nisam dotjerana! Ne smeta mi što Rajko prosipa pepeo po mom dragom sagu! Ništa od toga nije važno! Jedino je važno da je Rajko ovdje, pored mene, sa mnom. Grabim ga za ruku i vodim u spavaću sobu: ima svojih prednosti, kad se netko ne pridržava dogovora i ne poštuje vrijeme.

 

Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.