Ne znam ni kako započeti ovo moje pismo, ali znam da želim govoriti o još o nekim stvarima na tragu mog članka „Što mi znači Magicus?“.

Dakle, umalo sam pala sa stolca u čudu, nevjerici, pa i razočaranju kad sam danas naišla na komentare ispod jednog članka.

 

Nisam, naime u privatnim odnosima s članovima portala, a i nemam mogućnost cjelodnevnog i cijelo-tjednog pristupa netu, i zato svratim s vremena na vrijeme, nahraniti duh i um novim informacijama, spoznajama, tehnikama i preporukama za literaturu.

 

Sletim ponekad na ovaj Planet, za koji sam smatrala da na njemu važe neki drugi, alternativni zakoni gravitacije, obrasci ophođenja i pravila ponašanja, i sa željom da uronim u novi svijet, daleko od učmale i nekad ne baš uvijek tople svakodnevice.

 

Do sad se činilo da je taj svijet, kao takav, cijepljen od bilo kakve netolerancije, izopćavanja, omalovažavanja, ignoriranja, kao i od bilo koje vrste ideologije, huškanja ili podmetanja.

Zato sam se sledila u trenutku kad sam shvatila da je to možda bio naivni, ako ne i krivi dojam.

 

Ne shvaćam, naime, zašto bi bilo loše i neprihvatljivo slati nekome puse i zagrljaje? Zašto bi bilo neprihvatljivo pisati o ovoj ili onoj temi, na ovaj ili onaj način?

Isto tako ne shvaćam zašto bi netko uzeo sebi za pravo slati drugome  demarš s ciljem da ovaj prestane pisati, jer su njegovi tekstovi prečesti u komentarima, predugi, previše kontradiktorni, previše meki ili previše kruti, previše učeni ili previše nepismeni ili jednostavno previše odskaču od mišljenja većine ili ustaljenih mišljenja i stavova na portalu ili mišljenja i stavova uopće?

 

Zašto bi netko osjetio poriv prozivati onog drugog o okviru ovog mjesta, a zbog njegovih osobnih prilika-dakle zbog obiteljske situacije-zato što onaj drugi ima ili nema djecu, muža, kuću, ili što već? Kakve to veze ima s ovim mjestom i njegovom svrhom?

 

Zašto bi netko uzeo sebi za pravo promaknuti se u apsolutnog gospodara i zahtijevati od drugih da se povuku i prestanu pisati i/ili komentirati?

 

Moja shvaćanja o ovom mjestu i njegovoj (nadasve humanoj) namjeni apriori su takva da podrazumijevaju demokratičnost, otvorenost i razumijevanje za svako biće i svaku dušu koja se usudi sletjeti na ovaj planet, donoseći svoje razloge, svoj smisao, svoja razmišljanja, vjerovanja, svoju vlastitu religiju, svoje Bogove, svoje nade, misli, iskustva, tuge i smijeh.

 

Duboko vjerujem da su osnivačice ovog magičnog mjesta, pretvarajući ideju u ovo (uzvišeno)

djelo, težile otvaranju obzora, i uma svake dobronamjerne duše, kao i rastu ove zajednice u kojoj bez straha, jednoumlja, zadrtosti, ljubomore, pritiska i potrebe za arogancijom svatko može naći svoje mjesto, rasti pomoću drugih, i pomoći drugima da rastu.

 

Mislim, a ispravite me ako se varam, da su, gradivši ovo magično konačište, osnivačice namjeravale pružiti utočište, i prenoćište svakom dobronamjernom putniku-namjerniku, svakom vitezu i dami, ali i svakom kraljeviću ili kralju, pa i prosjaku i lutalici, i svima ostalima koji žeđaju ne samo za čašom vode, već imaju nasušnu potrebu za svjetlom, ljudskom toplinom i prihvaćanjem, i možda itinerarom, koji će im pomoći da pronađu izgubljeni put ili odaberu bolji.

 

Žao mi je što moram reći da me duboko dojmila i potresla jačina otrova pojedinih komentara,

iz kojih suklja netrepeljivost, omalovažavanje, suviše ideologije, a bez imalo duha tolerancije i razumijevanja.

 

Primjećujem također formiranje klanova, što me duboko rastužuje i u mislima vraća u školsko doba, kad  klinci, još nesazreli i pod utjecajem odviše hormona stvaraju saveze i grupiraju se s namjerom da se jasno odvoje od onih koji nose marke, od onih koji ne nose marke, od onih koji su punkeri, od onih koji su romi, od onih koji su sa sela, od onih koji su iz nekog drugog kvarta, i tako u nedogled.

 

Držim da odvajanje, formiranje klanova s namjerom da se omalovažavaju ili izopće oni koji su drugačiji ili njihov pogled na svijet i promišljanja nekome ne pašu- jednostavno ne odgovara duhu i smislu ovoga mjesta.

 

Jednako tako ne razumijem ignoriranje pojedinaca i uočljiv nemar i nerazumijevanje za njihovu potrebu da se afirmiraju i budu dio zajednice.

 

Svatko je od nas poseban-već po genetičkom kodu i otiscima prstiju, pa kako onda ne bi bio i poseban po stavu, razmišljanjima, i željama?

 

Jesmo li ovdje da se susrećemo, saslušamo druge, upijemo ono što nam se sviđa, i što nam je zanimljivo, ali i naučimo nešto iz onog što nam možda i ne izgleda interesantno, ili nije u skladu s našim nazorima i vjerovanjima?

 

Ili smo ovdje kao marionete u virtualnom produžetku sulude svakodnevice, koja nas često tjera da budemo sluge bezosjećajnosti, netrepeljivosti, arogancije, netolerancije i nerazumijevanja za druge?

 

Mislim da je  najvažnija bit i smisao Magicusa-zajednica, i rast u njoj kroz prenošenje ideja, iskustava, mišljenja i razmjenu argumenata, u ozračju demokratičnosti, otvorenosti i prihvaćanja (naročito onog što je drugačije i posebnije).

 

Bez toga, Magicusu prijeti opasnost da se njegova prethodno pretpostavljena forma otvorenosti, zajedništva, nesputane komunikacije(koja uključuje i konstruktivnu kritiku, prijedloge i savjete) i uspostave univerzalnog jezika i univerzalne Religije mira, poštovanja i jednakosti u različitosti, uguši u formi „kasta“ koja podrazumijeva isključivosti, neprijateljstva, podobne i manje nepodobne.

 

Ja ne želim da se to dogodi. Magicus  je moj drugi dom, moj najdraži kutak u smiraj dana..

Što vi mislite o tome?