mislim, sve je to lijepo i krasno, ima na ovom svijetu toliko i lijepih i dragih stvari... i u biti ne bih trebala vrtjeti sve ovo u glavi, imam ljubav, imam posao, imam obitelj, imam rješeno stambeno pitanje, imam i nešto dugova ( al ko ih danas nema ;D ) i sve je to super...  

< neću reći ALI, jednom mi je neko rekao da su sva ALI samo formati isprike... >

   mislim da je moja najgora situacija nesnalaženje u ovom svijetu. koliko god i kako god pokušavala ne mogu ga prihvatiti kao ovakvog.... sve se nešto MORA ( a to kod mene izaziva suprotan učinak, imam urođen otpor prema nametanju i moranju do te točke da imam koje kakve ispade ako mislim da me netko čak i usmjerava da moram, što god to meni značilo)... nemojte mi se smijati ali za Valentinovo spremala dragom iznenađanje pa se od nervoze prepila i tu mi puca film... ono što sam saznala drugi dan od njega (kojem je, onako divnom, sve to skupa bilo previše smiješno da bi mi zamjerio) je da sam prvo plakala jer ga volim, pa izbacila sve što sam mogla iz sebe (crveno vino), pa plakala jer mene svi prisiljavaju na nešto (jedino me to uspio razumjet), pala zamotana u dekicu i izbila vrata...  nekako me to prati cijelo vrijeme i sad je izbilo van... sa par napadaj panike ??? u biti nisam loše, ni bilo što slično samo me ovaj svijet baca u letrgičnost, apatiju... ne shvaćam ga i ne mogu ga shvatit... morate nešto da bi se hranili - znaći da bi preživjeli, morate nešto da bi imali zaklon nad glavom - opet da bi preživjeli, morate poštivati neki slijed - što opet na kraju vodi preživljavanju... ne morate ali takvi ne opstaju dugo... cijeli ovo postojanje sve svodi na preživljavanje ( što god to kome značilo)... ne bi tako trebalo biti...  ograničena sam fizičkim, sputana sam fizičkim... a znam da bježanje nije rješenje, niti ne želim bježati od razloga... i tako bauljam već par dana, iz dana u dan... još da se uspijem naspavat, no danima sanjam tako živo, opipljivo, da se budim prebijena... kad legnem osjećam šuškanje i zujanje u ušima i osječaj sličan onom kad se ne možete pomaknut... al takve stvari me više ne iznenađuju... 

     i što je pjesnik time htio reći.... baš ništa, samo cijelu ovu zmiju riječi pustit van iz glave... a gdje nego ovdje... jedno sam sigurna... PROĆI ĆE...

< ako prođe :)))) >