Majko...

Sad kada si kilometrima daleko, sada kad ne komuniciramo već mjesecima, htjela bih te nešto pitati... Sijetiš li se ikada onih trenutaka kad si me šetala parkom mog rodnog grada, kad si mi govorila da sam ti sve što imaš, da ću kad porastem biti tvoja dika... Da me voliš najviše na cijeloj planeti?!! Majko, gdje je ta ljubav sada, sada kad mi je najpotrebnija? Znaš da se često upitam da li je ikada i postojala, kad si me se tako lako odrekla. Da li si ikada plakala jer ti je stalo do mene, jer se brineš zbog mene? Ili je to uvijek bio plač jada, plač proklinjanja?Da li ti je ruka ikad bar zadrhtala dok si me tukla? Ili je to bilo iz dna duše... Ne krivim te jer nikad nisi bila uz mene, ne krivim te što me nikad nisi došla poljubiti za laku noć, pa čak te ne krivim ni za one noći kad sam panično vrištala jer si mi ugasila svijetlo u sobi, a znaš da se bojim mraka, krivim te samo za to što si dopustila da drugi gaze po meni.

Sijećaš li se onog dana kad si me doslovno šutala po dvorištu, kad sam te molila da prestaneš, a ti si još jače udarala... A onog, kad si mislila da ti zavodim tvog ljubavnika... Da zavodim čovjeka od 40 i kusur godina, ja, klinka, od tada, jedva 15g?? Kad si me šamarala na sred ulice, i govorila mi da sam kurva, drolja... Ono što jednoj majci, majci koja voli i poštuje svoje dijete, nikada ne bi palo na pamet, ti si meni činila svaki dan... I otkud ti sada pravo da me kuneš, proklinješ, da govoriš da sam te uništila, otkud, pitam te? Sve sam ti praštala, sve.. Nikad te nisam mrzila, nisam znala ni šta to znači. Oprostila sam ti čak i one pogrdne riječi upućene mom, tad još nerođenom, sinu, a tvom unuku... Oprostila sam ti prijetnje da ćeš me ubiti jer sam te osramotila... sve sam oprostila, ali ne i zaboravila. Ne, to nikada. Koliko si mi bola i zla nanjela, dobro je da još uvijek imam lijepih reči za tebe. Znaš.. voljela bih znati, zašto mene kriviš za svaki neuspjeh u svom životu?

Šta sam ti ja to tako veliko skrivila, da bi me radije gledala u nekoj ludnici, nego na slobodi, bez tvoje kontrole? Sijećam se svakog tvog osmjeha, svakog trena kad si bila sretna, zadovoljna... To su mi bili najljepši prizori. Tada sam te voljela promatrati... Voljela bih da je ta sreća bila moja zasluga... Ali, to nikada nije bila. Uvijek si govorila da sam ljubomorna na svog brata,da ga mrzim... I tu si grešila. Ma koliko da si mislila da si u pravu, da me znaš, budi sigurna da me ne znaš. Ne znaš svoje vlastito djete jer se nikada nisi trudila da ga upoznaš. A moj brat... Volim ga istinski, a tebi, koja mu neprestano govoriš obrnuto, nema oproštaja! Zašto razdvajaš nas dvoje zbog svog hira? Zar ti ga nije žao gledati onako tužnog svaki put kad se sretnemo, a on mora okrenuti glavu od mene? Kako možeš, kako?!

Voliš li me? Ne, ne onako kako bi trebala... Ali ne brini, odgojena sam tako da praštam. Tako me je naučila baka, moja druga majka... Stoga, sve ti je oprošteno. Ja se nemam čega stidjeti, a ti?

                                                                 Volim te!