Jezik kojim se svakodnevno služimo je kao koža, koju obostrano dodirujemo. Njegove riječi su vršci prstiju koji završavaju na tijelu, uzburkavaju svijest, pale krv. Naučio me je voljeti razgovore koji se pretvaraju u suptilni doživljaj obostranog pripadanja u diskusiji bez krize i unutarnjeg konflikta.

Mi već godinama plešemo tetrijebov ljubavni ples u slobodnom prostoru izraslom iz fraktalne geometrije naših misli i osjećaja i sve što se događa je "deja vu" efekt, sve je uvijek novo, u trenutku koji se ponavlja i traje.

"Izađimo iz kruga ovog prodanog vremena " reče

"Uđimo u krug ljubavi " rekoh

To je bio trenutak otkrivanja nove strane svijeta, totalno sjedinjenje savršenstvom snova. I više  nisu potrebna pitanja:

"Voliš li me? ", a  tri slatke rijeći 

"Ja te volim."  su nečujni otkucaji srca.

Ljubav je vrijeme u kojem je sve ljubav. Nova strana svijeta i naše, samo naše, godišnje doba, a svako jutro novi izazaov za ljubav.

"Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše i onda ćeš znati da li je moj glas prošlost koju voliš i budućnost koju želiš." napisah ružom za usne na ogledalu u kupani.

Prije dvijetisuće i tristo godina je Aristotel tvrdio da je sreća jedino što čovjek istinski treba. Sreća je duševno stanje za koje moramo biti spremni, stanje koje svaki za sebe samoga mora kultivirati, civilizirati i mora znati braniti.

Razgovori koje vodimo između čitanja i pisanja, između dugih šutnji u kojima slušamo tišinu, nam otvaraju uvijek nove horizonte svijesti. Uz njega sam naučila upravljati iskustvima, sama određivati kvalitetu svoga života i poštivati njegovu.

Shvatila sam da traženje sreće vodi u slijepu ulicu vječne nesreće. Sreća se događa i traje, ona je uvijek tu, uvijek u nama samo ju treba znati osjetiti.

Ona je jutro puno kišnih oblaka nad dolinom u kojoj se budimo, mijaukanje mačka pred zatvorenim vratima terase, miris jutarnje kave, njegov osmjeh i glas:

"Tvoje ime je prošlost koju od rođenja nosim u sebi. Podsjeća me na dolinu djetinjstva i močvaru u kojoj smo slušali tišinu. Njime čujem graktanje divljih ptica koje smo lovili, ali vidim i mjesečevo srebro okupano u rijeci i osjećam miris blata kojim sam odlazio u selo mojih praotaca."

I onda sam sretna bez razloga, sretna jer čujem cvrkutanje ptica, jer se tuširam, oblačim, radim, sretna sam jer je počeo dan ali i zato što će doći suton, vrijeme između juga i zapada, a onda večer, pa noć, pa opet jutro.

Na pragu moje duše su osjetila, moja okna ka svemiru. Njima svijesno napuštam tijelo i živim u božanskoj stvarnosti koju mislima preobražavam u život i onda je sretna ponovo vraćam tijelu. 

Lutanje životom je od nas tražilo rješavanje zagonetki, donošenje odluka, izvršavanje zadataka, ostvarenje egzistencije i sigurnosti za stare dane. Savladavali smo prepreke i penjali se zamišljenim Jakobovim stepenicama ka nebu uspjeha. No to je bila polovična sreća i nepotpuna stvarnost, život  koji se svodio na puko preživljavanje.

A onda zaustavismo vijeme, ostadosmo u jednom jedinom trenutku u kojem trajemo već godinama, trenutak u kojem su se sjedinile sreća sa izvora u zemlji dobrih ljudi, planina ispod koje se rodio Bog i zvijezda vodilja ka vratima vremena u zelenoj dolini velike rijeke koja se kupa u toplim bojama zalazećeg sunca.

Njemu iz svih mogućih razloga, za Valentinovo, dan u kojem svijet slavi ljubav, umjesto umjetno napravljenog srca jarko crvene boje, poklanjam najljepši osjećaj koji mogu utjeloviti u sebi, dobru staru, vječnu lakoću postojanja.