Da ne bi bilo težih posljedica ja ću razmišljati, kako mi i dostoji, sitno o malim stvarima..., primjerice:» zašto i kada ići u kazalište»?
Recimo na premijeru...?

Premijere su nešto tako glupo da na njih ni u kom slučaju ne treba ići, kao uostalom ni na reprize, ali o tome ćemo poslije.
Bolje bi bilo umjesto premijere organizirati premijerni party, a premijeru igrati tek sutra.

Lijepo postavljeni stolovi, s dobrom hranom, kvalitetno vino, ugodno društvo i neobavezan razgovor o budućoj uspješnoj premijeri, čestitanje glumcima, režiseru, kostimografu, scenografu i direktoru teatra. Nikakvih kritičkih primjedbi, a nema ih zašto ni biti jer je premijerni party bio ugodan, bogat, proveden s veselim i dragim ljudima.
Poslije premijere su glumci umorni, režiser nervozan i ljut jer ništa nije ispalo onako kako je on, potpuno uvjeren u svoju genijalnost, zamislio, a sada mora primati čestitanja i stalno odgonetati koja su zlurada i lažna, a koja dobronamjerna i iskrena.

Direktor je ljut iz samo njemu poznatih razloga...većinom zbog toga što se toliko potrošilo na jelo i piće, a predstava je da ti ne kažem za koju stvar. Igrati premijere zapravo nema smisla kao ni predstave. Bolje je odmah sjesti i piti i jesti.

Nešto se slično desilo kod nas na selu u ono vrijeme bezrazložnog udarničkog poleta, u vrijeme prve petoljetke, kad su našu zadružnu krčmu pretvorili u zadružnu radionicu. Uložili novce, dobili, od reparacija iz Njemačke, dva-tri stroja, posjekli vrbe uz rijeku i počeli praviti košare, sepete, krtole i praviti bukare i šćemlije i po njima crtati narodne motive.

Recimo kenju i kenjca u ljubavi i malo pule kako se pokraj njih igra i odapinje nogama, goluba i golubicu kako se otimaju o maslinovu grančicu ili dvije cure i jedan momak u narodnoj nošnji na bukari ili cijelo kolo momaka i cura na bačvi jer na nju može više stat, a šteta je ostavljat prostor prazan... Stavi šta bilo samo da je šareno...Bolje se proda.

I što? Ljudi radili, radili, pretvorili krčmu u radionicu, radili i postigli udarničke uspjehe u proizvodnji i onda to što su zaradili prenijeli u krčmu pored zadruge i popili.

Bolje bi im bilo da se nisu mučili i preuređivali krčmu nego u nju sjeli i napili se i to tako temeljito da im nikakva stvaralačka ideja i nikakvi proizvodni uspjesi ne padnu na pamet.

Poslije su se, naravno, opametili prodali strojeve u drugo selo i vrbovinu i sav drugi materijal za proizvodnju, vratili prostorije u prvobitnu funkciju i nisu više trošili novac u konkurentskoj krčmi nego u svojoj zadružnoj.

Po kiši se ne ide u teatar, naročito ne po velikoj kiši i kad puše vjetar. Tu te ništa ne može spasti. Možeš imati najveći kišobran na svijetu i najbolje cipele pa ćeš svejedno sjesti u gledalište mokrih nogu i gaća. U pola predstave ćeš osjetiti kako ti se hlade noge, curi nos, a već prije pauze te škaklje u grlu i počinje potiho kašljucanje. U pola predstave zakašlje prvi, a čim ga čuju i ostali se ohrabre pa na koncu uhvatiš sam sebe kako krhaš, kašlješ i kišeš u horu sa svima ostalima u teatru. Kišu i na sceni jer su i oni došli po kiši.

Da na sceni stoje Laurens Olivier, Eleonora Duse i Inokentij Smoktunovski u Brookovoj postavci « Bez trećega» Milana Begovića... ništa ne bi pomoglo. Prehlada će pobijediti.

Izmisle raketu i odlete na mjesec, izmisle mikser i podmornicu i lak za nokte, a ne mogu smisliti protiv kiše ništa osim najgluplje i najnepotrebnije stvari na svijetu – kišobrana.

Najpraktičnije bi bilo ići u ronilačkoj opremi s perajama na nogama. Prvo ne bi pokisnuo, drugo ne bi čuo što govore na sceni, a treće kad ti se od disanja zamagli ronilačka maska ne bi ih ni vidio, što sigurno dobro djeluje na duševno zdravlje.

Po lijepom vremenu se također ne treba ići u teatar, jer na Stradunu, Bogovićevoj, na Rivi ili bilo kojem lokalnom korzu ima više života, igre i pametna razgovora nego u bilo kojem teatru.

Jedino da teatri daju predstave u ono mrtvo vrijeme od 16 do 19 sati kad nikog nema u gradu i to samo u one dane kad nije svjetsko prvenstvo u nogometu, rukometu, košarci, atletici i kad nije Olimpijada i kad nema skijaških natjecanja i natjecanja za Mis Hrvatske za Mis Svijeta i za pjesmu Eurovizije, a to je nekoliko puta godišnje.

Što manje to bolje. Teatar bi se tih dana stvarno ukazivao kao rijetko i svečano događanje što nam i jeste cilj.