Nek ljubav traje; neka se ljubav ovoga trena preljeva
dok se svi odgovori ne dobiju, posljednji
novčić ne potroši i sva krv ne prolije.

Poslušajte ovu melodiju iz filma ljubavna priča sa nesretnim završetkom. Predivni tonovi puni tuge i ljubavi me uvode u našu ljubavnu priču koja se isprepilće sa Sandbergovim stihom, ljubavna priča koja je počela u vremenu prije sjećanja i koja će trajati i poslije sjećanja.

Ničeg drugog nema u ovoj pjesmi- do tvoga
lica.
Ničega drugog nema ovdje- do tvojih žednih, kao
noć sivih očiju.
Vrijeme prolazi s čekićem i sjekirom, vrijeme se
šulja hodnicima sa dlijtom, vrijeme se
snalazi, vrijeme pobjeđuje.
Nek traje ljubav ovoga trena; neka sve zakletve
i sva djeca i ljudi ove ljubavi budu čisti
kao kamen pod vodopadom na suncu.
Vrijeme je mladić sa atletskim nogama, vrijeme
prestiže život i satove, vrijeme ostavlja znakove
rđom i mrljama.
Nek ljubav traje; otkucaji srca se ne mjere
instrumentima, toliko i toliko za svakoga
dok se njima kocka, dok ih se koristi
troši i obračunava; nek ljubav traje, nek traje.
Ničeg drugog nema u ovoj pjesmi- osim tvoga lica
Ničeg drugog do tvojih žednih, kao
noć sivih očiju.
Nek ljubav traje, nek traje..........

Buđenjem se, poslije jastuka na kojem je ostao san, obićno susrećemo s dnevnim vjestima koje postaju most prema stvarnosti koju tek snom napuštamo.

Financijska kriza, devalvacija, ubijanje na bliskom istoku, samoubojstva u domovini, smrt na cest, slovensko ili hrvatsko more, glad u Africi......

U tom trenu svjesno budim u sebi Nitzscheansko- Dionizijsku opijenost da bih savladala tugu, obuzdala bijes, rastjerala zabrinutost i osjetila smisao istinskog postojanja. Čovjek kojeg davno zavoljeh i nazvah pjesnik je u dubini svoje duše uvijek opijeni bog vina, čije istine se sukobljavaju s Apollonskom usklađenosti trezvenog života.
Već uz prvu jutarnju kavu mi svojim intelektualnim ludilom budimo usnule osjećaje, stvaramo svoju priču o životu.

"Uvijek sam slutio da postoji nešto više od obične egzistencije, ali se nisam znao uzdignuti iznad naučenog neznanja. Pokušavao sam živjeti revolte i apsurde, želio sam osjetiti razliku između znanja i neznanja. Metafizička zloćestoća conditio humana je skrivena u našem genetskom kodu. Poriv za uništenjem vrijednosti nam je urođen, kao da smo osuđeni na zlodjela već samom spoznajom naše neminovne smrti."govori pjesnik

"A danas znamo da je smrt tako nešto obično" upadam mu u rečenicu da prekinem diskusiju o ljudskoj zloči kojom nas bombardiraju mediji i sudbini koja nas prati i koju ne poznajemo.
"Mrzim smrtnu kaznu jer je ona zrcaljenje čovjeka u cjelini" recitira pjesnik Camusove misli, neodustajući od teme.
"Smrt je još uvijek konačna i nosi u sebi nešto neizgovoreno, ostaje nedorečena i ovijena največim zlom koje može stići čovjeka." šapućem prisjećajući se donedavnih strahova i u istom dahu pokušavam osmisliti emociju:
"Čovjeka su uvjerili da sve što je prolazno nema značenja. Pobijmo to i skladajmo himne ljudskoj emocionalnosti, uvjerimo ga da u apsurdima leži poruka iz koje će spoznati da borba protiv smrti, borba protiv ljudske destruktivnosti osmišljava avanturu života i rađa ljubav."
"Spoznaja te dimenzije svijesti je i odluka o smislu života. Sve drugo pa i ovaj mali svijet za sada za sve nas ima samo tri dimenzije, a spoznaja duša sa svojih devet ili možda dvanaest protega za mnoge dolazi tek kasnije" pjesnikove riječi potvrdiše moju skrivenu misao.

U takvim trenutcima se osjećam kao da ulazim u svijet čudesnih niti svijesti o vremenu prije pamćenja i preda mnom se otvara svijet prije sjećanja.
Sljubljujem se s beskrajem kontemplativnog ljubavnog čina i osjećam ljubav, koja živi u meni kao osnovna energija svih drugih događanja.
Tada uvijek iznova čujem odu "ljubavi" i osjećam da stvarno postojim. I onda znam da je ovo što osjećam uvijek iznova buđenje u snu koji se noćima smiruje, jutrom uzburkava i danom traje.
O najljepšem osjećaju, koji se u meni rađao, čini mi se, prije pamćenja i sjećanja, je užasno puno napisano.

Najveći pjesnici svjeta, najpoznatiji filozofi, najoriginalniji mislioci su govorili i pisali o ljubavi, ali i površni konzumenti njenog sjaja i oni, koji su je komercijalno iskorištavali, su pisali o njoj i prodavali je na sajmovima knjiga pa je tako taj najvredniji osjećaj ljudskog postojanja postao svakodnevna riječ slična složenicama dobar dan, kako ste, koliko ovo košta i vidimo se sutra.
Ovaj trenutak buđenja iz sna postaje kristalna kugla u kojoj osjećam istinu početka, kugla koja se pretvara u renesansnu "Stancu" i ujedinjenjuje poetične stihove s uvijek novim prostorima u kojima se rađa ljubav.

Zanesena tim doživljajem prisjećam se kako sam u djetinjstvu lutala bajkama, ulazila u dvorce pune tajni i ljepote, šetala šumama, slušala pjesmu patuljaka, bojala se vuka, bila sedmi kozlić, čekala princa spavajući na krevetu od ruža.
Kasnije sam prisustvovala gozbi kod Agathona, slušala Aristophanovu priču o rađanju ljubavi u kojoj se zrcali harmonija univerzuma, postajala sudionikom renesansne akademije i sanjala ljubav koja suptilno dodiruje sva moja osjetila i ulazi u stvarnost kroz sve prolaze i otvore u prostoru koji sam svojim postojanjem i stvarala.

Jutros uspoređujem moje "nove" misli sa onima iz vremena poezije i duševnog nemira i spoznajem da sam već davno težila plavim daljinama nećeg još nedoživljenog, nekim novim istinama koje su bile sažete u djelima antičkih filozofa i renesansnih pjesnika i doživjele svoj vrhunac u pjesnikovom intelektualnom ludilu.

Njegovo razmišljanje je nastavak misaonog bogatstva mitologije, antičke filozofije i Firentinske akademije, sna o povezanosti čovjeka i univerzuma. Njegove misli me uvijek pozivaju u svijet tog neobjašnjenog i nedovoljno shvaćenog osjećaja u kojem se krije istina o životu.

Neka ljubav traje jer ona je najljepši dar prirode, nečujna simfonija univerzuma, ljubav ta čudesna energija je jedan od kompliciranijih oblika razmišljanja i najnježniji osjećaj koji posjedujemo.
Ona je zrcaljenje božanskog principa u nama, a da bi to doživjeli i da bi osjetili njenu snagu i shvatili njeno djelovanje moramo osjetiti njen izvor u nama samima, pamtiti i uvijek iznova živjeti onaj čudesni trenutak njenog rađanja.