Poznati hrvatski glumac Zdenko Jelčić me ovih dana svojom uspjelom pričom o mačkama, koja se netom pojavila na hrvatskom i njemačkom, potaknuo na promišljanje o mjestu hrvatskog migranta u svijetu. Hrvatski iseljenik nije više prognani, sjetni, neuki poratni "Iseljenik" Nade Kasterčanek Vujica, nego, u većini slučajeva, suvremeni kozmopolit koji, kad ustreba, trguje s vlastitim identitetom da bi se domagao pogače, nakon što se zasitio kruhom.

Iz djetinjstva sam ponio neugodna sjećanja na mačke. U selu ih je bilo previše za moje poimanje, uvijek su tražile jesti, a znale su prouzročiti i nemile ogrebotine na mladoj dječjoj koži. Najdraže mi je bilo kad bi ih vidio kako žderu opake zmije. To su bili rijetki trenutci prijateljstva s njima. Pamtim i priču o nastanku mačaka koju je zabilježio Ivan Zovko, hercegovački učitelj, u 19. stoljeću. "Arslanova (lavova) bala (pljuvačka) je uzrok, da je postala mačka. Negdje se arslan u prančijoku (na udarcu sunca) sunčo, te zaspa, a kako ga je sunce svojom toplinom razdregenečilo (umrtvilo), sve mu se bala iz usta sukala, te je od nje postala mačka". U svojoj knjizi "Uvjerice" Zovko nabraja tridesetak različitih imena kojima narod imenuje svoje mačke. Ta imena odaju uglavnom biološka ili karakterna svojstva dotične mačke. "Mačku" Zdenka Jelčića, kako ga je opjevao u svojoj baladi, najviše bi odgovaralo ime nabikuća tj. onaj koji se najviše voli skitati, zaboravljajući pritom obvezu lovljenja. Skitnice su oduvijek u meni izazivale simpatije. Prestrašen sam ustanovio da ću možda ipak zavoljeti mačke nakon Zdenkove balade o "Mačku".

Ova je kratka priča ili balada, kako je sam autor naziva, nastala u jednom dahu. Puna je poetičnosti i glazbenosti, oduševljava nježnošću. Suptilno je složena i u njezinim naslagama se krije kritička poruka.

Naoko, tu je iskrena ljubav, ali joj nedostaje razumska potka. Od ovosvjetskih moćnika se očekuje da je uvaže, dok sam zaljubljenik ignorira stvarnost. Migracija je bez dvojbe po sebi tegobna, katkad čak i tragična, ali se pri tom zaboravlja da ona nije samo gubitak, već i prilika. Oni koji plaču nad gubitkom svojih korijena, a njišu se po svijetu od nemila do nedraga, zaboravljaju pritom propitivanje tih istih korijena?

Emocije su subjektivna činjenica i ne pokrivaju cjelinu zahtjevnosti identiteta. Postoje i drugi, daleko stabilniji elementi ljudskog identiteta, kao što su, primjerice, razum, sjećanje, iskustvo. Ali, o tom potom, jer hrvatski trenutak je obuzet diviniziranjem lažnih veličina i stvaranjem idola. Bog i njegova vrjednonsna ljestvica su Hrvatima u posljednje vrijeme, očito, nedostatni. Ipak valja konačno shvatiti stvarnost da u međuvremenu nisu više djedovi i bake aktualni, nego unuci...

Za nas Hrvate je laskavo što se knjiga pojavila na njemačkom i na hrvatskom. "U ovoj se priči grle Hrvatska i Švicarska", stoji na omotu.

Dodao bih da se grle u jeziku, jer je to praktično još jedan korak k razložnom i utemeljenom prihvaćanju hrvatskoga jezika kao zasebne činjenice u švicarskoj javnosti.

Knjigu je majstorski ilustrirao Karl Sauter. Svježina boja i neodoljivost figura daju cijelom pothvatu posebnu draž, s kojom i djeca i odrasli mogu provesti ugodne trenutke. Za prijevod se pobrinuo Bernhard Lang, zapravo se više radi o uspjelom prepričavanju ili prepjevu. Bilo bi lijepo kad bi se Hrvati, koji žive u Švicarskoj, oduševili za ovu priču. Možda ona bude povodom da pokoji unuk sazna nešto o svom djedu!

Knjiga se zove: Mačak. Eine wahre Katzen-Ballade. Baden-Verlag 2008.

Tihomir Nuić