Eh.. meni je je tog jutra osvanula i nova nada, novi san. Moj mališa trčkara oko mene, moja beba, moje sve. Ljubim ga, stiščem jako. Oličenje je svog oca, čovjeka koji mi je sve, a kojem ja predstavljam tako malo. Bože, zar je moguće da je sve potunulo, ona ljubav, sreća... Ponekad se pitam, da li bi bili uopće zajedno da nema malog, da li bi pucali po šavovima da nema njegovih roditelja? Koliko su mi samo zla i bola nanjeli. I on ustaje, ljubi me, ljubi malog, sjeda za stol. Posmatram ga. Gledam li istog čovjeka od prije par godina, čovjeka kome ništa nije bilo važnije od nas, naše sreće? Ne, prije bih mogla reći da gledam bljedu kopiju svoje ljubavi. Treba mi malo zraka. Odlazim do trgovine. Na putu do nje, prolazim pokraj osamljenog parka. Našeg parka. I naše klupe. Slova na njoj još uvijek izgledaju tako svježe. Opipkujem ih... Suze mi same teku niz lice. Bože, tako smo blizu a tako daleko. Ljudi prolaze pokraj mene, zastajkuju, pitaju me da li sam dobro. „Da, savršeno sam. Bolje ne može.“, sve je što im uspjevam odgovoriti. Čudno me gledaju pojedinci, djeca mi se smiju. Brišem suze, nastavljam dalje. Pod nogama mi pucketa snijeg. Obožavam taj zvuk. Osmjehujem se. Trčim. Padam. Na trenutak sam opet sretna. Odlazim kući, jer tamo je moj život. Čeka me na vratima, mališa trči kroz hodnik. Zagleda imali u vrećici šta za njega. O Bože, koliko ih volim. Podari nam malo mira... U meni se budi nada da u njegovom srcu još uvijek postojim, da me voli. Da će sve biti bolje za mjesec-dva. I to mi daje snagu da dočekam novo jutro. A zatim, sve ispočetka...