- Pogledaj kako je lijepo - reče Rea, dok stoje na obali mora, u ljetnu toplu večer. - Zar nije prekrasno?

   - U pravu si - složi se sa svojom dragom Thor. - Nema više takve ljepote.

   - Šteta - promrmlja Rea, privijajući se uz njega.

   Stoje na istom mjestu već sat vremena i ne mogu odvojiti pogled od zlatno-plavičastog odsjaja mora, blago uznemirenog, dok plamena sunčeva lopta, ogromna, blještava, polako počinje svoj uron, kako se čini promatračima. Uživaju u prizoru.

    Drže se za ruke, zaljubljeni: zaljubljeni jedno u drugo i zaljubljeni u ovaj predivni zalaz sunca. Jedan se dan privodi kraju i osjećaju žalost zbog toga.

   Ovo je u potpunosti njihov dan: sve je u ovom danu podređeno njihovim željama.  Lagana vožnja zračnim jastucima nad savanom, dok ispod njih trče krda zebri, bivola, slonovi podižu visoko surle: obilje života kud kod pogledaš. Zatim lebđenje nad polarnim kapama: blještava ljepota izmamila im suze. Jata kitova na oceanu, razigrano štrcaju vodoskoke, uranjaju udarajući moćnim repovima... I oni, Rea i Thor, gledaju  raširenih očiju, pamteći, ne, urezujući svaki detalj u samu srž pamćenja, jer ništa ne smiju zaboraviti, sve moraju pamtiti, za vječno sjećanje. Predivni prizori, prekratki trenutci, misle oboje, dok gledaju u sunčevu loptu, koja je već polovicom uronila u ljubičasto more, dok im vjetar, lagan, lepršav, jedva primjetan, a opet posvuda i neprekidno prisutan, hladi topla tijela. Uživaju beskrajno, znajući da su ovo zlatni trenuci njihovih života. Poslije ovog...

   Sunce zađe, potpuno, konačno: tama se prostre nad morem, gradom, nad svime. Nad mislima...

   - Gotovo je - reče Rea uzdahnuvši.

   - Da, gotovo je - potvrdi Thor, lagano je privuče k sebi i poljubi je u vruće čelo.

   - Gotovo je - ponovi ona.

   - Ne budi tužna zbog toga - šapne joj Thor i miluje je po vrelom obrazu. - Imaš vrućicu! Previše si se uzbudila!

   - Zar se ti nisi uzbudio? Kako da ostanem ravnodušna pred ovakvim prizorom? Zamisli, Thor, nekad su ljudi svaku večer uživali u ovakvim prizorima! Kako možemo živjeti bez ovoga?

   - Moramo - odgovori on. - Ne preostaje nam drugo.

   - Mrzim ljudsku glupost! - odsiječe Rea, a lijepo joj lice gnjev zatamni, poružni. - Morali smo izazvati kataklizmu, da dokažemo kako smo jači od svega! Od Prirode same!

   - Nemoj misliti na to - umiruje je Thor. - Idemo, natrag, u hotel! Imamo još ovu noć ovdje! Nemojmo je upropastiti!

   - Kako možeš tako govoriti? - Rea stoji ispred njega, razmaknutih nogu, rukama oko struka, glava malo nagnuta nad lijevo rame. Borbeni položaj. - Nikad više nećemo u čitavom svom dugom životu vidjeti ovakav prizor. Nikada! A i sad smo ga vidjeli samo zbog toga, jer to ide u paketu zajedno sa dozvolom za sklapanje braka? Što bi bili da nismo prošli testove i da nismo dobili bračnu dozvolu? Nikada ne bi uživali u ovoj ljepoti! Ne bi ni znali za nju!

   - Ali smo dobili dozvolu za sklapanje braka - umiruje je Thor, nježno je grleći: zna da joj je misao o povratku teška i prijeteća i izaziva ono najgore u njoj. - I vidjeli smo svu ovu ljepotu, Rea! Nitko nam to više ne može oduzeti: naše je zauvijek! Pomisli na one jadnike koji ovo nikad neće vidjeti, neće čak ni saznati da je tako nešto postojalo! Žive u tami i misle da je tama jedina.

   Rea ga gleda zamišljeno, zatim joj se glava lagano spusti, obori pogled.

   - U pravu si - reče mu i ljubi ga u vrat. - Ponašam se poput čangrizave starice! Hajde, vratimo se u hotel, u našu sobu...

   Sa rukom u ruci, dok njene riječi obećavajuće lepršaju oko njih, poput leptira, polako hodaju prema hotelu, staklenoj građevini, koja blješti svjetlošću u tamnoj i toploj noći.

 

   Mlada, nasmijana, recepcionarka ih dočekuje uz veselo mahanje rukom.

   - Tražim vas! - dovikne im. - Moramo srediti pojedinosti.

   - Naravno - odgovori Thor, pa se okreće Rei. - Draga, idi u sobu, za čas ću doći.

   Rea odsutno klima i odlazi, ogledala oko nje čine igru od njenog prolaska: bezbroj lijepih Rea nečujno klizi dugačkim hodnikom.

   - Vaše je vrijeme isteklo - kaže mlada recepcionarka, kojoj osmjeh joj ne silazi sa lica. Savršeni hologram. - Ujutro, točno u devet, Vremenska Kapsula 356 vratiti će vas u vaše vrijeme, u 2 505-tu godinu. Nadam se da ste uživali. Molim, položite lijevi dlan ovdje i sve su potrebne formalnosti ovim sređene.

   Gura prema Thoru naizgled sasvim običnu staklenu ploču trideset centimetara dugačku i dvadeset široku. I dok Thor mirno polaže dlan na hladnu ploču, misli na svoje vrijeme, na 2 505-tu godinu, godinu u kojoj nema sunčevih zalazaka, godinu u kojoj je čitav planet zaogrnut crnim i sivim i teškim plaštom, koji ne dopušta Suncu proboj, a stanovnici, ono malo ljudi što je preostalo nakon Velikog Razornog Rata, žive u podzemlju, u bunkerima, zaštićeni od onog u čemu se ovu večer Rea i on uživali. Posljednji put.

 

Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.