Duhovnost je dimenzija, slobodna zona koja je toliko nedefinirana da se u nju može unijeti bilo što. Anđeli, reptili, Isus, Muhamed, galaktička braća, duhovni vodiči, kozmičke energije, karma, vilenjaci, vanzemaljci, univerzalna ljubav, praznina. Mogućnostima nikad kraja.

Dok smo bili djeca, roditelje smo voljeli poput bogova. Oni su bili naši tvorci, bili su nam sve. Kasnije kroz život, neki su osjetili kako je to partnera ili dijete voljeti poput boga. A s raznih strana smo imali prilike čuti i “bog je u vama”.

Čini se da je i bog jedno promjenjivo biće. Može biti idealizirani lik, otac, majka, muškarac, žena, dijete, ja, ti, on, mi, vi, oni. Toliko je sveobuhvatan da može biti sve i ništa. Budući se doživljaj boga tijekom života mijenja, logično je za zaključiti da ovisi o čovjeku, odnosno da smo mi sami kreatori našeg stvoritelja. Tako će netko u sebi imati kažnjavajućeg boga, netko drugi boga punog ljubavi, netko treći boga koji testira, a netko peti boga koji određuje pravila. Na izvoru čovjekove najuzvišenije snage nalazi se i njegova najdublja slabost.

U ime boga ljudi su spremni svašta poduzeti – najhumanije i najbrutalnije akcije. Duhovnost može probuditi i iscijeliti, a može i ugasiti svaku ljudskost kako bi se u ime boga moglo ratovati. Zbog toga je njegovanje vlastite duhovnosti jedna od najvažnijih stvari u životu. To je dimenzija koja je toliko transparentna da se u nju lako daju ucrtati razni likovi, utkati razni sustavi. A što su likovi i sustavi čvršće ucrtani ili utkani, dimenzija je manje protočna, manje otvorena za slobodna istraživanja.

U osnovi, duhovnost je oličenje naše unutarnje slobode. Slobodni smo da čak i boga, glavom i bradom (ili bez glave i brade) možemo kreirati. Zato ga uz pomoć mašte vješto oblačimo u razna bića, energije i likove. Anđeli, reptili, galaktička braća, duhovni vodiči...

Uz sve te priče, u kojoj mjeri se zaista želimo upoznati sa Stvarnosti? Kako joj se približiti ako se između nas i nje nalazi tako gusta mreža predodžbi? S tim da mreža predodžbi može postati i zid, a što je zid tvrđi, to je snažniji privid bliskosti. Zato se najbližima bogu osjećaju vjerski fanatici. Oni su sljubljeni. Što su odvojeniji od sebe (od svojih ljudskih slabosti) i drugih (koji ne razmišljaju kao oni), to su bliži njemu. Zaneseni božanskim, zaboravljaju kako komunicirati ljudski i zato silom pokušavaju natjerati druge pred istu mentalnu branu, tamo gdje su sami zaglavili. Na taj način dobivaju potvrdu da je ona predodžba u koju su uložili sebe ona prava, da je bolja od predodžbi koje imaju drugi, što u prijevodu ne znači ništa drugo nego: ja sam bolji od tebe.

Često se događa da vjerujući drugima gubimo sposobnost vjerovanja sebi samima. Iz te pozicije želimo da i drugi povjeruju nama jer tako dobivamo potvrdu da smo postupili kako treba. Na taj način se ograničavamo na prenošenje i prepričavanje umjesto da stvaramo i govorimo iz dubine svoje vlastite istine, iz svoje osobne životne priče. Mnogi tisuću puta povjeruju i razočaraju se prije nego počnu vrednovati i njegovati slobodu vlastitog duha. A tek kada svoj vlastiti život i svoja osobna iskustva napokon počnemo shvaćati kao osnovu i oslonac za duhovna istraživanja, možemo reći da svoj život imamo u svojim rukama.

Nijedna predodžba, nijedan sustav, nijedna tuđa životna priča nije vrjednija od jedinstvenosti vlastitog puta. Objavljeno na Net.hr © Tomica Šćavina 2008