Ja se stalno osvrčem ovdje na magikusu iako bih hto otiči dalje.Interesantno je da nije rečeno da ne gleda naprijed nego da se ne osvrče.Po meni to znači da čovijek nije raskrstio sa prošlošču i to je taj problem jer kad-čim nema prošlosti budučnost nema čime biti uvjetovana i ostaje samo SADAšnjost.

Uvjek se brinem zbog onog što napišem jer ne uspijevam doreči se do kraja.Stvar se razvije u širinu i to prelazi u nešto što prevazilazi moje snage i onda puknem.Uvijek imam više varijanti i onda uzmem jednu riječ i ona onda priziva ostale,ali neznam gdje ču završiti.Cilj je sveobuhvatan jer u suštini ono što želim je razviti i raščlaniti niti i čvorove što tvore zastor zaborava.Htio bih prokazati strukturu Uma kako mojeg tako i opčenito.Držim da nas opis vrti u krug i to je moja opsesija kako da ga probijem jer volio bih bar još jednom zaviriti izvan njega ili neznam kako bi se to reklo jer čim nema mene,ega ovo izranja pa je pitanje onda ko uopče zaviruje.

Kad kažem da brinem onda mislim na mlade ljude kojima bi pošto su puni energije moglo svašta pasti na pamet a ja ne želim biti odgovoran za mogučnost da upropaste život sebi i svojim bližnjima.Neka ozbiljno računaju da se kako bi rekao Jung nogiraju sa sudbinom.Ćitav svijet se može srušiti jer sve gubi značaj,postaje beznačajno,isto.Suština je posvuda i u svemu ista,sveprisutna.To je prisustvo bez forme,oblika,prevazilazi dizajn,mišljenje.To bi značilo definisati de-definiciju.Opažati bez posredstva uma koji imenuje i definira,uslovljava opažanje.Nekad sam bio blizu,gotovo znao kako oko gleda i kako glava to preradjuje ali sam gotovo sve zaboravio.Pisanje je jedan od načina da se posložim što bliže tomu i možda SIJETIM KO SAM.Ove godine negdje u martu mi se desilo za lijepog dana,bio sam dobro raspoložen i opušten,nešto sam nosio i odjednom je nešto bljesnulo na desnoj strani mog vidnog polja u neku dubinu kojih pedeset metara iznad krova jedne kuče.U tom bljesku sam bio ja ali ne kao siječanje na djetinjstvo nego sam prosto bio tamo i ovdje.Iz te istovremene dvostruke pozicije nešto jako važno samo što se nije razjasnilo.Kao da bi mi veliki teret pao s ledja,kao da bih prodisao punim plučima,kao da bi mi se nešto odčepilo,čelo raspolovilo.Ništa se nije desilo nego se drobilica u glavi aktivirala punom parom i to je ono zašto ja ne želim imati tragove iza sebe jer me oni definišu,imam prošlost koja me uvjetuje u budučnosti i sadašnjost izmiče.Želim se riješiti briga kojih ima dosta.Mi svi brinemo i to drži opis ove stvarnosti na snazi,trošimo energiju i nema izlaza.

Znam sad bih ovo trebao izvuči ali baš i neznam kako pa ako me neko povuče....radni textovi? I da ako nekog uvrijedim nek se ne obazire to uvijek znači da sam pod stresom jer ne mogu nači kraj kraju.

Ima ona zanimljiva scena kad je Čopra bacio torbu u glavu umišljenom profesoru:na j..i se!! Tako bih i ja htio nadmudriti pisanje i ispisati abecedu i reči:na sad imaš gradjevni materijal,mješalicu si davno instalirao u svačiju glavu pa zidaj,arhitekt je fala bogu posvuda i nudi nacrte......

Sve što bih jednog dana htio postiči je da se izbrišu svi moji textovi jer su suvišni,samo sredstvo jednog kontinuiteta ka diskontinuitetu.Mi se konstantno preslikavamo po bilo kojoj referenci i ono o čemu govorimo nas automatski definiše kao osobu,ja,nešto kao busanje u personalna prsa.Personalnost cementira tačku svijesti u moru svijesti na jednom mjestu i stagniramo kao egocentrici.

Minimum maximuma-maximum minimuma?

Kad bih sve sveo na ništa

bio bih SVE

eh,da!ali onda nebih bio Ja.