PUTNIČE MOJ

 

 

 

Dok umoran sjediš

na panju kraj puta,

 a pogled ti nekud

daljinom odluta,

zatvori oči, oslušni srce.

To nije kraj

već staza od sutra.

 

S kistom u ruci

i ruksakom boja

oboji stazu života,

što jučer siva je bila,

sad nebo plavom,

prožetu zlatnom,

ko zrakama sunca.

 

I idi, putniče moj...

 

Ni vjetar , ni kiša,

ne mogu ti ništa

na putu tvom.

Jer plava je boja oka

kojim te pratim,

a zlatna ,

toplina kojom te grijem.

 

Idi , putniče moj.....

 

Ne brini što ne znaš

kuda te vodi

neravan, prašnjav put.

Kroz dane samoće i tuge

ja tu sam ,

još uvijek uz tebe,

ništa se neboj.

 

Idi , kroči smjelo, putniče moj....

 

Život,

kojega živiš,

obojaj bojom duge,

jer samo je jedan

i samo tvoj.

 

Idi, ne stani, putniče moj.

 

Taj putnik bila sam ja,,,još samo sjeme moga nika "ljubičica" , koje se smjestilo uz  panj kraj puta , a ta staza i taj panj dio su ovog plavog Magicusa portala. Tu sam zalutala umorna i obremenjena, sa pogledom u daljinu koja je maglom bila ovijena   te ju nisam jasno vidjela niti mogla naslutiti kuda me ona vodi....tu stazu od sutra kojom sam tada zakoračila. Moje je sjeme bujalo u utrobi portala, raslo i provirilo glavu među redove onih koji su se tu našli prije mene. Putujući njegovim stazama korak po korak oslobađala sam se svog bremena, ostavljajući mjesto i čežnji..i tugi..i sjeti..i sreći...Tu sam se tražila, lutala, previrala, sanjala svoje snove, letjela prostranstvima poput ptice, padala...ali konstantno i neumoljivo rasla. Bio je to moj izvor iz kojeg sam riječi doživjavala kao slatke ljetne sokove pijući iz čaše portala lagano i na slamčicu sve njegove hranjive sastojke .Iako se već dugo nisam javljala i moje su noge krenule nekim drugim putevima, ne mogu a da se ne zahvalim 3M i svim ostalima na Magicusu s kojima sam se ovdje družila. Kroz Vas , kao i kroz svoju pisanu riječ bilo u obliku članka ili komentara upoznala sam sebe samu, približila se i ponirala u najskrovitiji dio mene. Bilo je to moje more kroz kojeg sam plovila pračena burom, ali i bonazzom. Bila je i moja uvala, oaza mira i spokojstva kada mi je bilo neophodno potrebno. I dom  moj je bio onda kada je onaj stvarni bio stotinama milja udaljen. U kratko rečeno, jedno vrijeme koje će se uvijek pamtiti gdje god se nalazila i kad mi pamćenje jednog dana  bude otkazalo poslušnost, ovdje ću naći moj dnevnik, spomenar jednog vremena .Pa iaoko neću čuti šuštanje požutjelih stranica već zvuk skrolanja miša , bit ću ipak sretna i poput djeteta sva u čuđenju o tomu što sam sve pisala i komentirala, o čemu sam sanjala, čemu se nadala...s  kim sam tugu i sreću jednako dijelila. Ako svakoj napisnoj riječi dodamo boju, zar se neće stvoriti  duga ?

I tada slijedi:

Idi, ne stani, putniče moj..

Sretan rođendan Magicus , stazo i putniče istovremeno!

Pozdrav

ljubičica