Voljela bih kad bi svi mi voljeli druge baš kao i sebe, kad bi svi bili jednaki pred Bogom i pred ljudima i kad ne bismo poznavali osjećaje kao što su zavist, mržnja, srditost, škrtost, oholost i sl.

Nažalost nije tako. Puno puta osjetila sam zavist na svojoj koži i nije mi se svidjelo. Strašno je to kako ljudi mogu biti zločesti, zlobni, podrugljivi pa čak i agresivni kada ih obuzme zavist.

Teško je kad zavist i mržnju doživiš od nepoznatih ljudi i stranaca, a bolno je i strašno kad su ti zavidni tvoji rođaci, susjedi, prijatelji...

Uvijek sam se pitala kakva je to vrsta ljudi i što je to što ih obuzima i njima vlada u tim trenucima kada ne kontroliraju svoje postupke i svoje riječi.

I sama sam ponekad doživjela taj osjećaj zavisti koji mi se nije baš svidio, ali eto, poznat mi je.

Kad sam bila mala djevojčica, osnovnoškolka, imala sam prijateljicu čiji roditelji su radili u Njemačkoj. Imala je sve što (po mom mišljenju) može poželjeti. Od skupocjene i lijepe odjeće, do nakita, i džeparca. Iako sam ju voljela i bila mi je dobra prijateljica, bile smo gotovo nerazdvojne, ipak me često  probolo u srcu, kad bi došla svaki dan u drugoj odjeći, sa novim satom. Nisam imala roditelje, nikad mi nitko nije mogao ništa kupiti, i bilo mi je teško. Nisam zbog toga bila zločesta, ali ipak me malo zabolio želudac kad sam vidjela da ona svaki dan ima nešto novo i lijepo, a ja nisam imala ništa. Bila sam joj zavidna. Danas se ponekad sjetim tog osjećaja i žao mi je, no bila sam dijete i zbog toga sebe opravdavam zbog toga.

Danas kad sam odrasla i kad sam prošla težak put od siromaštva do  možda čak i iznadprosječnog životnog standarda bole me riječi zavidnih ljudi. Dok nisam imala za život, i dok sam se borila sa par kuna kako prehraniti obitelj, kako da svi budu normalno obučeni, da platim struju, školarinu, knjige i sl. tada su mi se rugali; "da je sposobna imala bi, vidiš da nikad ništa od nje neće biti" govorili su zlobni jezici. Živjela sam sama, suprug je radio vani, bili smo razdvojeni 20 godina, i oni su uživali u svojoj zlobi i želji da me povrijede.

Kad sam 20 satnim dnevnim radom uspjela postići sve što sam planirala i osigurala budućnost i sebi i svojoj djeci, zlobni i zavidni jezici opet su se javili; "da je živjela poštenim i normalnim životom kao mi, brojala bi kovanice za kruh, ne bi se šepurila u lijepoj odjeći, u autu, putovala i imala novac, sigurno su to neki mutni poslovi. Tko zna s kim se spetljala i na koji način je sve to zaradila?"

Boljelo me to, oduvijek sam željela  da priznaju moj uspjeh, da vide da sam uspjela svojim radom, željela sam postići što više, imati lijepe stvari. Danas znam da to nije uvjet za sreću.

Kad sam uspjela ostvariti sve što sam naumila, i po mom razmišljanju dokazati susjedima, rodbini, mužu, i ostalim zavidnicima da sam sposobna, okrenula sam se oko sebe, i shvatila da sam izgubila godine borbe sa zavidnima i onima koji "do podne mrze sebe, a od podne cijeli svijet". Shvatila sam da to nije sreća.

Šetala sam SAMA sa punim novčanikom po City Centru, gledala robu u izlogu za koju nije bilo ograničenja što bih željela kupiti, a u očima suze. Oko mene šetali su ljudi, parovi, držeći se za ruke, zaustavili se sa velikim osmjesima na licu, sjeli da popiju kavu. I ja sam im zavidila.

Zavidna sam bila na njihovom bezbrižnom osmijehu, na njihovoj sreći u malim stvarima, na njihovim isprepletenim rukama, na njihovoj bliskosti, uživanju u zajedničkoj kupnji i šetnji.

Bože, griješnica sam. Zavidjela sam ljudima koji nisu znali za moje brige, za moj mukotrpan put kroz život u kojem sam dobila materijalno a izgubila ono što je najbitnije u životu - sitnice koje život znače - osmijeh, zagrljaj, kava u društvu drage osobe, jednostavnost svakodnevnice.