Ustala je sa stola i sjela na stolicu. Gledajući me zavodnički. U glavi mi je bila masa pitanja, ali nisam znao koje da postavim. Imao sam osjećaj da se gubim pomalo u njenim očima. Kao da me je usisavala pogledom koji je isijavao bezvremenost i bezprostornost. Kako bi duhovni sumnabulisti rekli Ovdje i Sada. Negdje u sebi sam znao da ovdje nisam baš ja bez veze. Nešto je bilo u pozadini ali nikako nisam mogao provaliti o čemu se zapravo radi. Zašto je baš mene pozvala na ovaj intervju. Znam da ima masa boljih novinara kao i tzv. duhovnjaka.

Dok sam bio zaokupljen mislima ona me je posmatrala sa strane, ne mješajući se u moju zadubljenost.

- Ima li čovjek mogućnost da bira? Nešto si naznačila u maloprijašnjem razgovoru, ali.. Imamo li mi ljudi slobodu izbora?

Zagledala se u mene sa predivnim osmjehom na licu.

- Nema. - reče. - Nema jer nema slobodnu volju. Tako je kada pričamo o svakodnevnim ljudima koje srećeš.

- Što podrazumjevaš pod svakodnevne ljude?

- Sve one koji žive u iluziji slobode. Sve one koji misle da mogu da biraju, imaju slobodnu volju, tvoje prijatelje, roditelje, učitelje, duhovne drugove ili braću kako vi ljudi volite da se međusobno nazivate, sve ljude koji se nalaze oko tebe u svakom tvom trenutku.

- Zar je sve tako crno?

- Nije. Ima malo i bijelog. Ali to bijelo prosto se ne vidi od tamnoće crnoga. Pazi da se ne zbuniš JivanMukto. Pričam sa stanovišta i jezikom običnog čovjeka koji nije svijestan da postoji nešto što je više od onog što on percepira sa svojim čulima. Tako da ove odgovore za sada posmatraš tako. Kasnije ćemo promjeniti smjer i upustiti se u mnogo dublje znanje od ovog površinskog koje sada razmatramo.

- Znaš kamo će teći ova priča?

- Naravno da znam. Ja je i kreiram.

- Ne razumijem. Zašto onda potreba da ja postavljam pitanja, da na neki način (barem iluziorno) vodim ovaj razgovor?

- Igra Bhairavo.. igra.. uživaj u njoj. Doći će trenutak kada ćeš se rastopiti i postati ono što Jesi. Tada neće više biti razlike između mene i tebe. I tada neće biti više pitanja. Igraj igru pitanja i odgovora slobodno i bez zadrške o čemu god želiš, ako ne radi sebe, onda radi drugih oblika sebe. Budi saosjećajan zbog njih, ako ne želiš zbog sebe.

- Ne razmijem što želiš reći!

- Nije ni bitno, razumićeš. Samo polako. Nastavimo sa razgovorom.

- OK. Rekla si da čovjek ne može birati i da samo ima iluziju izbora. O čemu se tu zapravo radi?

- Stvar je veoma prosta. Ako si razmio da čovjek nema slobodnu volju i ono što smo pričali maloprije, onda ti se odgovor sam sada nameće, bez obzira što ga je teško prihvatiti jer si vezan za oblik koji imaš. Sagledaj svoju situaciju hrabro i bez očekivanja, tim sagledavanjem ćeš uvidjeti da li je imaš ili nemaš.

Začutala je prodorno me gledajući.

- Nemam. Nemam mogućnost izbora. Mene bacaju moje krajnosti, emocije, misli, osjećaji... - izrekoh tiho, da niko ne čuje.

- Da Mukto. Sve vas bacaju vaše krajnosti.

- Zašto?

- Šta ti misliš?

- Jer smo vezani? Jer ne vidimo istinu? Jer samo ponavljamo riječi budnih?

- Između ostalog, da. No nemojmo za sada ići tako daleko. Osvrnimo se samo na običnog čovjeka. Svakodnevnog čovjeka. Nema potrebe da idemo dublje u neke tzv. duhovne istine da bi razumijeli o čemu se to zapravo radi. Jedan od problema ljudske vrste jeste suvislo filozofiranje i maltretiranje uma. Istina nije u rukama duhovnjaka. Ona je kao zrak koji udišeš. Svugdje oko tebe. Samo trebaš smjeti da je vidiš. Rekla sam ti da slobodna volja ne zavisi od toga da li si duhovan (da li se tako deklarišeš, identifikuješ) ili da li si sasvim, naizgled običan čovjek. Izbaci iz umne špekulacije da si duhovan i samo budi.. budi to što jesi.. to što osjećaš da jesi. A osjećaš. - namignula mi je. - samo sebi dopusti da osjetiš život koji jesi u pozadini svega što radiš, što misliš, osjećaš.. samo to. I odgovori će sami da dođu. Ovdje sam samo zbog toga što nisi prihvatao odgovore koji su dolazili iz tebe samog. Jer si kao i ostali ubjeđen da si manje vrijedan i da oni drugi znaju bolje nego ti. Znači vratimo se na pitanje.

- Da. Slušam.

- Čovjek ima misaono - emotivni kalup po kojem živi. On je tom kalupu dao moć nad sobom. On je svoju moć predao mislima i emocijama. Na taj način on ne može da spozna ništa direktno sobom, već mora da mislima i emocijama na neki način osjeti to sve i da na osnovu kalupa koje čine misli i emocije sebi protumači ono što isputuje. Vjerujući mislima i emocijama on ulazi u sferu gdje ne može da sa sigurnošću zna, već pretpostavlja. Kroz povjest ljudskog roda posmatrajući ga u globalu, vi ste postali ovisni o mislima i emocijama, gasući svaki mogući drugi način spoznanja. Među vama se uvijek s vremena na vrijeme pojavljivalo nekoliko ljudi koji su vam govorili da ste u zatvoru. Naravno, niste ih shvatili. Prvo niste shvatili što znači biti u zatvoru!

Čim vam je neko spomenuo zatvor vi ste imali sliku zatvora koje ste izgradili za one koji ne odgovaraju kolektivnom moralnom kodeksu i u koje smještate takve ljude. Znači bukvalno zatvor, kavez. Misaoni tok vas je ubjedio da vi niste u zatvoru. Vi ste slobodni i imate mogućnost djelovanja.

Jednostavno rečeno, niste uviđali da su ti ljudi koristili simboliku da vam pokažu gdje se nalazite. Zatvor je vaš um. No recimo, da su neki od vas shvatili otprilike da je zatvor vaš um. Recimo radi igre. - nasmijala se ovaj put oštro i zlokobno. - Ti koji su "shvatili" opet sa tim nisu izašli iz zatvora uma. Jer su shvatili umom. Rijetki su oni koji su OSJETILI zatvor i SPOZNALI da um koji jeste zatvor ne nudi izlaz iz istog tog zatvora. Oni su se oslobodili zatvora. I pokušali su, recimo, da ljudima objasne u čemu griješe. Ako nisu ubijani, zatvarani (bukvalno u vaše kaveze) ili na bilo koji način izopćeni iz života zajednice mogli su prijeneti nekima svoje uvide i znanja. I kao što biva u većini slučajeva većina vas nije to shvatila. Ona manjina se povukla i zauvijek nestala. Da "znanje" koje ste pokupili od tih ljudi ne propadne, kao i zimnica koju skladištite, oni su to znanje usladištili. Zapisala, prenosili drugim pokoljenjima, ponavljajući kao papige riječi koje su čuli ili pročitali. I naravno, vi ste tražili liniju zananja. Ne stvarno znanje. Opet ne shvatajući da su riječi samo košuljica za istinu. Ne sama istina.

- Čekaj, kakve to sada ima veze sa pitanjem koje sam ti postavio? - prekinuo sam je.

- Opet žuriš Bhairavo. Tvoja jedna od mana jeste žurba. Sve bi htio odmah. I ne samo tvoja, svih vas. Pričekaj, dočiću i do pitanja koje si mi postavio. Samo polako.

Da nastavim. Ponavljanje riječi vam se dalo dojam da znate. Slušajući te portparole istine vi ste njihove riječi ponavljali i mislili da ste shvatili o čemu se radi. Tako su nastala religije, učenja i sve ostalo što ste svrstali u neki zajednički naziv "duhovnost". Hm.. dobro. Mogu to prihvatiti. Vi ljudi volite da mislite da ste pametniji i bolji od drugih. I da je red kojem pripadate, kako god da se zove, iznad ostalih. No na taj način u zatvoru u kojem ste se nalazili vi ste sagradili još jedan. Mnogo jači, mnogo opasniji, mnogo smrtonosniji, duhovniji. Nazvali ste ga duhovnost. I daje vam dojam da ste izašli van.

- OK. Možeš li mi jednostavno i direktno reći, bez mistifikovanja, što je to zatvor i kako smo dospjeli u njega i kako da iz njega izađemo?

- Naravno da mogu. - restko se nasmila mojoj gluposti. - Cijelo vrijeme ti i govorim. Samo me ne čuješ. Znaš zašto?

- Ne. - ljutito sam odgovorio.

- Ne čuješ zato što zatvorskim mislima razmišljaš o slobodi. Što god ona bila i što god ona nudila. Da bi me razumio, moraš osjetiti zamku u kojoj se nalaziš. Osjeti je. Ne razmišljaj o njoj.

Zagledala se u moje oči očima užarenog čelika. Imao sam osjećaj da me pali, da proždire moju utrubu, mene samog. Osjetio sam strah od njenog pogleda. Smrt koja čeka da me pojede i pretvori u ništavilo. Paralisao sam se od straha od pogleda koji me je ubijao. Stajala je ispred mene gola, kao gola istina, sa šest ruku i mačevima u njima. Nisam mogao da se pomjerim. Osjetio sam paniku koja me je preplavila. Svaki njen korak koji je koraknula prema meni, moja panika je bila jača i jača. Htio sam da vrisnem da urličem od straha. Ali nisam mogao zaustiti ni jednu prokletu riječ. Jednom rukom zgrabila me je za dugu kosu.. drugim rukama sjekla mi je svaki ud. Svaki dio mene. Bol koji sam osjećao paralisao mi je misli, emocije su nestale.. samo sam je posmtrao. Nemoćan da dreknem, nemoćan da pobjegnem. Sve je nestalo samo ona koja je sjekla svaki dio mene. Oko mene praznina, tmurna, depresivna, tužna ispunjena zlom... još uvijek sam osjećao strah i samo strah. To je bila jedina emocija koju sam imao..

Odjednom kao da je nestala.. kao da ju je spržila pogledom... zagledala se u moje oči, i dalje držeči me za kosu.. i jednim glatkim pokretom ruke odsjekla mi je glavu..

Umjesto užasa samog čina, užasa koji sam osjećao cijelo vrijeme preplavila me toplota.. oslobođenost od sebe samog. I ona je nestala. Sve je nestalo.. ostao je samo osjećaj da postojim. Da sam živ. Ništa više. U tom osjećaju začuh njen glas.

- Sada vidi zatvor u kojem se nalaziš!

Vidio sam sebe, ljude oko sebe. Svi smo zauzeti mislima o životu, ali niko ga ne živi. Vidio sam cijelu povjest čovječanstva kao iluziju da smo živi. Misaonu konstrukciju stvarnosti dok plivamo o okeanu života. Kao grupu bića koja je udružena oko misli i emocije u jednu cijelinu, i s vremena na vrijeme kako se neko ili nešto odvoji od te cijeline i kao da neko vrijeme ju posmatra, kao ja sada i ne vjeruje očima u ono što vidi. Proba ponovo da se u nju ukljući ali ne može. Neki uspiju na neko vrijeme da kruže oko nje na neki način uznemirijući tu cjelinu udruženih bića u snu, ali veoma vrzo ode. I u tom udruženju bića svako od njih pomaže da se to odruženje održi da se ne raspadne. Vidio sam to kao dio sebe koji je sam uključen u nju. Predan održavanju života te mase bića udružene oko mase misli i emocija. I svaka misao i emocija pojačava taj pakao koji činimo kao ljudska bića. Vidio sam svaku misao i emociju koja je pomagala da se ta cjelina udruženja održi takvom kakva jeste. A ono što me je najviše zgrozilo jeste misao da smo slobodni i da možemo da biramo.

Spoznao sam da ne možemo. Misao nije izbor, misao je kazna. Emocija nije izbor, emocija je kazna. Kao paukova mreža svaka naša misao i emocija činila ju je jačom i postojanijom. Činila je zatvor kao mrežu misli i emocija zbog kojih ne možemo van. I svaka misao i svaka emocija činila je osjećaj da smo slobodni da biramo i izabiramo svoju sudbinu.

Niko sa strane nas ne drži u zatvoru pauokove mreže već naše vjerovanje i povjerenje da je to ispravno. Osnova misli bila je JA SAM. Osnova emocije bila je poveznica između tjelesnosti i misli. Strah od gubitka "sebe" kao živog bića nas je vezivala u tu cjelinu misaone konstrukcije, misaonog sna da smo živi. Znam sada, da mi jesno živi, ali da ono što smo imenovali životom nije život. I jedini izlaz iz te paukove mreže bilo je njeno sagledavanje kao zatvora koji smo dobrovoljno izgradili i u kojem dobrovoljno sudjelujemo.

- Da JivanMukto... da.. reci mi sada - začuh negdje sa svoje desne strane Njen glas - reci mi sada imate li slobodnu volju i što je čini?

Gledao sam u tu masu misli i emocija koja je vezala bića pod zajedničkim nazivom ljudski rod, čiji sam i sam bio dio. I znao sam da nemamo slobodnu volju i da nemamo izbor.

- Kako znaš Bhairavo?

Znao sam i to sam znao dubinom svog bića da svaka misao je reakcija na neku drugu misao. Svako dijelo je reakcija na neko drugo djelo. Svaka emocija je reakcija na neku drugu emociju. A sve to je dio cijelokupne paukove mreže misli, emocija i djela. I sve je uvezano kao holografski prikaz univerzuma. Svi mislimo iste misli, svi osjećamo iste emocije, svi činimo ista djela. I vezivajući se za njih mi smo identifikovani njima. Identifikovanjem sa njima mi mislimo da smo misli, emocije i djela. Sve je povezano sa tom identifikacijom sa mislima, emocijama i djelovanjem. Kao lutka povezana koncima. Lutka cijelo vrijeme ima osjećaj da je slobodna da bira, ali nikada, ali baš nikada ona nema svoj izbor.

- Zaštoooooo - dreknuo sam - zaštooooo...

"Probudio" sam se oznojen i sa osjećajem panike. Ona je staja sa moje desne strane i dalje zanosna i preljepa kao što je bila pre ovoga. Smiješila mi se osmjehom majke koja razumije što njeno dijete želi.

- Da Bhairavo.. zašto?

- Zato što joj misli i emocije a i djela davaju osjećaj da može da bira.

- Da, ali zašto?

- Zato što ne primjećujemo da smo ovisnici o mišljenju, emocijonalnoj reakciji o djelovanju..

- Da, ali zašto ste ovisnici?

- Zato što nam to daje dojam da smo živi, zato što smo poistovjećeni sa tim.

- I to, naravno. Ali još uvijek ostaje zašto? Zašto si Bhairavo poistovjećen sa mislima, emocijom, djelom?

- Zato što ne znam svoju pravu prirodu. Ja ne znam ko sam. - zaplakao sam.

Sjela je na naslon kraj mene i zagrlila me.

- Da. Jer ne znaš ko si. Misli, emocije i djela ti daju dojam da jesi koji ti u povratku hraniš i identifikuješ se sa njima. Oni su tim osnaženi i još jače djeluju na tebe dajući ti dojam da si slobodan i da možeš da biraš. Izabiranjem jedne misli iz mase drugih koje ti se nameću imaš dojam da biraš. Emocija ti mnogo vjernije od misli pokazuje izbor, ali to ne primječujete jer ste zauzeti mislima i razmišljanjem. Ali ni emocija nije istina. I ona postoji kao dio koncepta koji živiš i koji živite. Najvjerniji je osjećaj, ali ga ne vidiš jer on traži suptilnije okretanje sebi. On traži da se okreneš njemu odbacujući misaono-emotivni koncept. Osjećaj ti govori da si živ. I on je početak oslobođanja od okova misli i emocija.

Osjećaj taj osjećaj života koji je u pozadini svega što radiš. Veži se za njega, jer te on oslobađa. Ali znaj da ni on nije istina. On je samo najbliži istini. Osjećaj Ja Jesam nije oslobođenje, on je samo vodić ka Oslobođenju. I ništa više. Nije cilj sam po sebi, već alat postizanja cilja. On će ti pokazati da si rob misli i emocija i da si u zatvoru. Razmišljanje o zatvoru i slobodi ne može da ti pokaže gdje se nalaziš.

Zaronio sam glavu u njene grudi, bez misli i emocija.. samo osječajući sebe, sebe kao život koji živim. Bez cilja, bez svrhe.. prosto zato što on jeste takav kakav jeste. Život. Samo po sebi.

Upitah je:

- Ko si ti Kali?

Smijala se ko luda..

- Kali je samo oblik. Kali je samo oblik koji uzimam kada na najgori mogući način moram da ti pokažem da to nisi ono u što si umišljen da jesi. Tada se pojavljujem u svom zastrašujućem obliku gola, isplaženog jezika natopljenog krvlju, i u rukama držim simbole i mačeve. S tim mačevima sječem sve za što si vezan. Sječem svaku tvoju misao i emociju i djelo, dok od tebe ne ostane samo tvoja suština bića. Tada vidiš što si i tada se pretvaram u Durgu. Ljubav samu po sebi. Tada shvatiš da je oblik Kali samo tvoj strah da budeš ono Što Jesi i da služi samo tome da te oslobodi tvojih lažnih ubjeđenja. I s tim uvidom, oslobažajući te poistovjećivanja sa mislima i emocijom ti se oslobađaš oblika iluzije i spoznaješ da si Svijest koja se poistovjetila sa mislima i emocijom i da si oduvijek to i bio. To je početak Bhairavo.. početak tvog oslobođenja. Ti nisi ni Svijest, već nešto sasvim drugo, ali doći ćemo i do toga JivanMukto, kada ćeš spoznati što to jesi i tada biti JivanMukta. Za sada je i ovo dovoljno.

Uživaj koji trenutak udružen smnom i oblikom mene kao Majke.

Ostao sam pripijen na njene grudi, opijen njenim mirisom i osjećajem sebe kao samog Života. Isključen iz misli i emocija. Zagrljen sigurnošću i blizinom Majke.