| LANJSKI PLODOVI GNJEVA KARDINALA BOZANIĆA NA NOĆ VJEŠTICA URODILI OVOGODIŠNJOM NESTAŠICOM TIKVI |
| malj za bundeve |
| Što je loše u tome da se obitelj navečer skupi u zamračenoj prostoriji i da, ugašenih televizora, priča priče o duhovima, vilama, vilenjacima, monstrumima... Bog će ga znati. Jer, sudeći po kardinalnoj dijagnostici, bit će da su tako stasali Dečki s Knežije i vascijeli Zemunski klan. Uz prigušeni kamin, s bundevom u kojoj gori voštanica, slušajući priču o postolaru i vragu. I bit će da je Metodu Trobecu otac, držeći ga na koljenu, pričao o Maliku na Noć vještica pa je zato ovaj tak popizdeu res, da je u krušnoj peći spaljivao žene piše nikola petković |
 U duhovno-političkom govoru koji je lani u povodu Dana mrtvih održao kardinal Bozanić mjestimično se okomio na bundeve. Plodovi tog gnjeva materijalizirani su ove godine u vidu nestašice istih. Ne znam jeste li primijetili, ali ove godine, pred sam Halloween, u Hrvatskoj nije bilo bundeva ni za lijek. Niti na tržnicama, a bogami ni u shopping centrima u kojima ih je prošle godine bilo na izobilje. U svojem maljevanju bundeva, rekao je kako je Noć vještica ili Halloween, amerikanizirani uvoz koji na skriveni način promiče nastojanje kulture koja ne želi da se spominje smrt, kako se ne bi narušila površnost i plitkoća svakidašnjeg življenja. Ostavimo po strani logično upitnu sintagmu »amerikanizirani uvoz« u kojoj prosječnom čitatelju, kao ni onom za Kaptol idealnom (čitatelju siromašnom duhom) na pravdi Boga nije jasno što prethodi čemu: amerikanizacija uvozu ili uvoz amerikanizaciji, i posvetimo se boju protiv površnosti i plitkoće: kako u svijetu, tako i u tekstu. Naglasivši kako živimo u opasnosti da govorimo samo o negativnim stvarima, i vjerojatno na vlastitom primjeru izmičući toj opasnosti, kardinal je svjesno odlučio da su u zemlji u kojoj caruje kriminal, u kojoj se ne zna ima li država mafiju kao kolateralu korumpirane mediokracije, ili pak ova ima državu kao logiku posttuđmanizma pomiješanog s neoračanskom neodlučnosti, u kojoj od batina i noževa na nezaštićenim ulicama hrvatskih gradova ginu djeca, u kojoj premijer prijeti uvođenjem izvanrednog stanja, u kojoj predsjednik na udovicu šalje policiju, u kojoj kolege mu popovi drže mise za ratne zločince, u kojoj se bolno neuki Juraj Jezerinac blamira elementarnim nepoznavanjem filozofije Friedricha Nietzschea te ga svrstava u fašiste-komunjare, u kojoj se milijuni eura troše u izgradnju velebnih crkvenih zdanja dok penzioneri, koji su odslužili radni vijek, na rubu skapavanja od gladi, prekapaju po kontejnerima za smeće, u kojoj očevi lišeni posla prehranjuju djecu skupljajući plastičnu ambalažu, u kojoj mahnitaju nepotizam, klijentelizam, seksizam, rasizam, kretenizam... izvor sveg zla bundeve. Mrtve i izbušene, s unutra erektiranom svijećom, na prozoru obiteljskih kuća, noć prije dana Svih svetih. Hannah Arendt bila je samo djelimično u pravu: zlo nije samo banalno; ono je i materijalno. Čak i više od toga: iznutra šuplje. Biljnoga porijekla. A pritom svijetli. Baš kao sam Lucifer. Koji je životinjskog proijekla. A što nam to radi Halloween? Uči nas kulturi nijekanja smrti, tvrdi kardinal. A smrt, kaže Bozanić, u kršćanstvu nije tabu-tema. I umjesto da se ponašamo u skladu de-tabuiziranja smrti, mi, a sve zbog gorućih nam bundeva u glavama, promičemo krive izbore za ljudski život. Kada bi uklanjanje bundeve s mojega prozora bilo jamac da se, a sve u cilju detabuiziranja smrti, u nas slobodno progovori recimo o pravu na dostojanstvenu smrt, tada bih bio prvi koji bi se odrekao goruće tikve. Ali ne. U nas je, baš kao i u srednjemu vijeku, život tek priprema za ono pravo: za smrt. Za susret s nama samima izvan nas samih. Nas krotkih, pokornih, siromašnih duhom... od miline obezglavljenih. A što je to Halloween i zašto je on toliko opasan za 90 posto Hrvata? I čemu strah od toga da vam dijete rezbari tikvu s nasmiješenim ili nakeženim licem? Što je toliko loše u tome da djeca, baš kao i za vrijeme od crkve prihvaćenih maškara, idu od vrata do vrata i skupljaju slatkiše? Po čemu je fehtanje lemozine čak i na sprovodima, nakon kojega kod provincijalnih popova slijedi javno deklamiranje tko je koliko dao, bolje od skupljanja bombona i lizaljki? Što je loše u tome da se obitelj navečer skupi u zamračenoj prostoriji i da, ugašenih televizora, priča priče o duhovima, vilama, vilenjacima, monstrumima... Bog će ga znati. Jer, sudeći po kardinalnoj dijagnostici, bit će da su tako stasali Dečki s Knežije i vascijeli Zemunski klan. Uz prigušeni kamin, s bundevom u kojoj gori voštanica, slušajući priču o postolaru i vragu. I bit će da je Metodu Trobecu otac, držeći ga na koljenu, pričao o Maliku na Noć vještica pa je zato ovaj tak popizdeu res, da je u krušnoj peći spaljivao žene; a i Torquemata bi zacijelo bio puno bolji čovjek da kao mali nije bio izložen demonima karamel bombona koje mu je, za Noć vještica, iz slastičarnice El Pagano donijela Baba Jaga... Umjesto ljudi, pekao bi ćevapčiće. Za Hitlerovog papu pouzdano se zna da je odlučio služiti nacizmu jer ga je, kao dječačića, na Noć vještica, bundeva pogledala u križ... eto ti vraga, ili kako bi rekli vražji čakavci, hodi znat'. Za neupućene, za krivo prisegle, za moralno naherene, za još ne amerikanizirane uvoznike zla... reći nam je riječ, dvije o proskribiranoj i opasnoj praksi vragosluženja, ili o Halloweenu. Stari je to keltski festival koji njegovi začetnici još zovu Samhain. Njime se originalno slavila žetva i na njega se je katkada gledalo kao na keltsku Novu godinu. Što se pak detabuiziranja smrti tiče, nije nevažno naglasiti kako su stari Gali vjerovali da je baš 31. listopad dan u kojemu se briše granica između živih i mrtvih. Na život su, sram ih bilo nevjerničku, gledali pozitivno, a na smrt, bundeve im njihove, negativno. Ne možete ni zamisliti zašto: smrt su povezivali s bolešću i propadanjem usjeva. Bio je to dan religijskih svečanosti u paganskoj tradiciji. Sve dok pape Gregor III. i IV. nisu Svi svete od 13. svibnja pomaknuli na 1. studenoga. U devetom stoljeću crkva je početak blagdana određivala početkom sumraka 31. listopada, a on sam, zajedno s danom Svih svetih, slavio se je kao jedan jedinstveni blagdan. Liturgijski, Crkva je današnji Halloween slavila kao Bdijenje pred Svi svete iako je svjetovni dio prethodio sakralnome Danu mrtvih. Što se pak prokletstva amerikaniziranih uvoza tiče, teško je Đavlu pripisati akciju »Trick-or-Treat for UNICEF«, tradicionalno skupljanje slatkiša od praga do praga kuća, koje je započelo u predgrađima Philadelphije 1950. i koje je od 1952. postalo američki nacionalni program. Do danas thrickortreatersi su za UNICEF skupili oko 120 milijuna američkih dolara. Halloween se bez kardinalnih packi slavi u Irskoj, Walesu, Škotskoj, SAD-u, Kanadi, Australiji, Novom Zelandu, Nizozemskoj, Rumunjskoj, Švedskoj, Japanu, Njemačkoj, cijeloj Latinskoj Americi, a posebice u Meksiku čiji nam primjer može osvijetliti put k toleranciji i uvažavanju Drugoga, stazom kojega službeni glasi s Kaptola sve rjeđe putuju. Tamo se katolici vražjim poslom za blagdana koji zovu Noche de Brujas bave od 1960-ih. Raskalašeniji od jedinih pravih katolika, Hrvata, Meksikanci to slave tri dana zaredom. Noć vještica zamijeni El Dia de los Muertos ili Dan mrtvih u kojemu se slavi i poštuje meksički kulturalni kolorit katoličanstva. Mir i dostojanstvo zamijene raskalašenost svjetovnoga blagdana i pokažu da postoji sumjerljivost tijela i duha, sumjerljivost koja je toliko ukorijenjena u latinoameričke varijetete kršćanstva, i to uglavnom katolicizma. Njima to ne smeta. Njima kojih je na milijune. A mi kojih ima točno onoliko koliko u Moskvi danas ima automobila, mi, znamo bolje. Ako ne mi, ono naši pastiri. No, to nas ne treba čuditi. Da nas kojim slučajem ima više, bilo bi nas teže kontrolirati. Ovako, čas posla. Stanje duha u nas je, kako stvari stoje, izvanredno. |
Preuzeto iz Novog Lista, Nedjelja, 09.11.2008. http://www.novilist.hr/
bglavac
irida
edin.kecanovic
