Riječ mistika vezujemo uz jednako zagonetnu riječ misterij i obje znače nešto „s onu stranu“. Uvjek je vezana uz untarnje  iskustvo svjetlosti i spoznaje i tajnu. Mistično iskustvo je obično teško prenosivo i jezik kojim se služe svi mistici svijeta više liči na ljubavni ili pjesnički govor negoli jezik kojim se svakodnevno služimo. Pošto je mistično iskustvo vezano uz čovjekovu religioznost bit će ovo dugo putovanje, jer je u civilizacijskom hodu čovjek slijedio mnoga vjerovanja i u njihovom okrilju tonuo u mistične zanose vraćajući se iz njih s bakljom kojom je rasvjetljavao put u svom vremenu.

Šaman je magičar (vrač) i najvažnija figura u svojoj zajednici (mogu mu na važnosti pozavidjeti svi današnji gospodari moći/političari). Uz njega može postojati i „svećenik“ koji prinosi žrtve, a svaki kućni starješina je ujedno i pogglavar kućnog obreda, ali je šaman i dalje najvažnija osoba koja pojedinca ili zajednicu vodi kroz ekstatičke doživljaje.Šaman je ravnatelj i gospodar ekstaze, a šamanizam slobodno možemo nazavati tehnikom ekstaze. Ponegdje je šamanizam prisutan uz druge magijsko-religiozne prakse. No uza sve ovo ostaje činjenica da je šaman najvažnija figura, njega i cijene i boje ga se, pa se odnos zajednice pretvara u strahopoštovanje  prema njemu kao osobi, prema njegovim znanjima i sposobnostima, prema hrabrosti da ode i tamo kuda se obični smrtnici ne usude zaputiti da bi pomogao svojoj zajednici ili bilo kojem njezinom pripadniku.

 

ŠAMANIZAM (mistički doživljaji kod primitivnih naroda)

Izvor: ENCIKLOPEDIJA MISTIKE

Šamanizam je skup vjerovanja i magijskih obreda karakterističan za Sibir i područja srednje Azije iako je prisutan i kod drugih primitivnih naroda (Sjeverna Amerika, Ibdonezija, Oceanija idr.). Sama riječ Šaman je tunguska riječ, koja se preko ruskog jezika raširila svijetom. Naravno da u jezicima srednje i sjeverne Azije imamo inačice te riječi sa istim značenjem, pa tako u jakutskom šaman je ojun, u mongolskom buge i udagan (burjatski udayan), u jakutskom je udayan ženski šaman. U tatarsko-turskom je to kam, gam, mongolski kami itd.

Specijalnosti šamanske prakse su: „šamansko liječenje, padanje u ekstazu (šamanski trans/zanos), magično vladanje vatrom, magični let, snovi, tajni jezik itd.“ Nisu svi magičari šamani, ali svi šamani su magičari. Zatim možemo reći da nisu svi ekstatičari šamani, ali svi šamani jesu ekstatičari. Smatra se da u transu njegova duša napušta tijelo i odlazi u Nebo ili se spušta u Pakao. U zapadnom svijetu ljudi se duhova uglavnom boje (uklete kuće, opsjednuća, egzorcizmi i sl.) Toga nema u šamanizmu jer šaman gospodari svojim duhovima, on zna kako se povezivati s duhovima/demonima/silama prirode a da ne postane njihovo oruđe ili igračka. Šamanizam je fenomen (jer je učinkovit) koji zapadnjak još potpuno ne razumije.

KAKO SE POSTAJE ŠAMAN

1.Prenošenje šamanskih moći nasljeđivanjem

2.Spontani poziv/izbor

3.Voljom Klana/zajednice (odluka se donosi prema snazi ekstatičkog doživljavanja kandidata)

Bez obzira na vrstu izbora, novi kandidat mora proći dvostruku pouku (tko kaže da su to neškolovani primitivci), jednu vezanu uz ekstazu (snovi, trans itd.) i drugu, tradicionalnu (šamanske tehnike, imena i svojstva duhova, mitologija i rodoslovlje Klana, tajni jezik itd.). Nakon pouke slijedi posvećenje koje je ponekad javno, ispred cijele zajednice, a ponekad se posvećenje dogodiu snu ili u ekstazi i zajednica ga uvaži. Ovakva posvećenja su u religiznom iskustvu rase ravna mističnom iskustvu i nikako nisu zbrkane halucinacije, nego autentičan doživljaj iako zapadnjaci šamanima stalno nastoje prišiti neku psihopatiju. Bili oni psihopati (duševno poremećeni) ili ne, zna se da oni prolaze određene kušnje posvećenja kroz koje često primaju vrlo zamršene pouke i poruke, a i zapadnjački mistici uvjek govore o takvim kušnjama kao svojevrsnoj „TAMNOJ NOĆI DUŠE“. Njega njegovo dvostruko posvećenje (ekstatično i poučno) možda doista od neurastenika pretvara u šamana kojega zajednica priznaje i uvažava (kad ćemo mi moći na tako efikasan način riješiti psihomentalne probleme modernog čovjeka?). Kad se govori o šamanskim moćima, bez obzira kako su dobijene (nasljeđivanjem, odobrenjem duhova, vlastitom voljom), nakon posvećenja nitko u zajednici ih ne dovodi u pitanje.

METODE NOVAČENJA U ŠAMANIZMU

Kod nekih naroda je šamanizam nasljedan, npr u Vogula (prenosi se na žensku lozu), no čak i kod nasljeđivanja budući šaman se već od malih nogu nećim osobitim ističe: može vrlo rano pokazivati znakove nervoze i nemira ( mi bismo to danas nazvali hiperaktivnost, vrlo prisutnu kod imdigo djece), često ima napadaje epilepsije koji se tumače kao sastanak sbogovima. Kod istočnih Ostjaka šamanizam se ne može naučiti; on je dar Neba koji se prima rođenjem. U području Irtiša on je dar Senkea (boga Neba) i taj dar je očit vrlo rano. I Vasiugani misle da se dar dobija rođenjem, no bez obzira da li je nasljedan ili spontan, šamanizam je uvjek dar bogova ili duhova, pa možemo reći da je on samo prividno nasljedan.

Šamanizam je nasljedan i u Votjaka (Udmurta), Laponaca, sibirskihSamojeda kod kojih kad umre otac sin iz drveta izdjelja lik očeve ruke kojom na sebe prenosi očeve moći. No, nije mu dovoljno da bude šamanov sin, njegov izbor moraju potvrditi duhovi. I u Juraka-Samojeda šaman je prepoznatljiv od rođenja, obično se za takvu djecu kaže da su rođeni „u košuljici“ koja pokriva glavu i takvoj djeci je suđeno da postanu šamani. Takva djeca drugačija od ostale djece, vole lutati i zadržavati se na samotnim mjestima, a prije zrelosti počinju doživljavati vizije, pjevati u snu isl. To je razdoblje inkubacije.

Tek nakon prvih vizija mali šaman se pridružuje nekom starom šamanu i kreće u poučavanje koje počinje tek nakon prvog pravog ekstatičkog doživljaja. Ako izabrani kandidat ne doživi ekstazu, klan ga se odriče i traži drugog kandidata (Tunguzi).Ponašanje mladog kandidata uvjek odlučuje o posvećenju ili ga čak i ubrzava. Događa se da takav dječak pobjegne sam u šumu, na sedam ili više dana, bez ikakve opreme i u toj divljini preživi zahvaljujući vlastitoj snalažljivosti i hrabrosti hraneći se onim što nađe ili ulovi vlastitim zubima, vrati se kao okrvavljen, poderan i raščupan divljak koji tek nakon desetak dana počinje nešto nesuvislo mucati, tada slijede oprezna ispitivanja nekog starog šamana koja su upućena Duhu koji je zaposjeo dječaka, a kandidat može zapasti u pravo bjesnilo, ali u tom mahnitom stanju označava među šamanima onoga koji će prinijeti žrtve i pripremiti obred uvođenja dječaka u zanimanje (poziv) šamana i konačno posvećenje.

Rekolo bi se da šaman ne može postati nitko tko nije dodirnuo srce tame, bilo kroz bolest, bilo kroz druge oblike inicijacije, čaki ni kad je nasljeđe u pitanju. Ono što je za obične smrtnike smetnja (bolest, patologija) za budućeg šamana je preporuka i biljeg koji ga označuje i izdvaja i posvećuje....

ŠAMANIZAM I PSIHOPATOLOGIJA

Povezivanje šamanizma i duševnih stanja/bolesti koje mu izgleda prethode, nameće da se ovom psihopatologijom ipak ozbiljnije pozabavimo. Arktička histerija (polarno ludilo) izgleda pogoduje oblikovanju posebnih duševnih struktura stanovnika polarnih krajeva. Izolacija, duge i oštre snježne zime, nedostatak vitamina dovode polarne stanovnike u stanje arktičke histerije ( merijak, menerik, šamanski trans). Jedina razlika između epileptičara i šamanskog transa je što epileptičar svoj trans ne može izazvati vlastitom voljom. Jedino autentični (sibirski) šamani spontano padaju u trans,što je vezano uz kozmičke utjecaje na polarno stanovništvo, kažu da ostali ili glume (igraju dramu) ili se pomažu narkoticima i opet zapadaju samo u neki polutrans. Kakogod, ali povezanost između duševne neravnoteže i šamanizma još nije dokraja objašnjena, a često susrećemo tvrdnju da je duševni bolesnik promašeni mistik. No, treba naglasiti da šaman nije samo bolesnik, nego bolesnik koji se uspio izliječiti i time dobio „punomoć“ da liječi i druge.

Priča goldijskog šamana: „Stari pričaju da su tijekom nekoliko pokoljenja tri velika šamana bili pripadnici moje obitelji. Među mojim najbližim precima nije bilo poznatih šamana. Moji su roditelji bili savršeno zdravi. Meni je četrdeset godina, oženjen sam, ali nemam djece. Do svoje dvadesete godine vrlo sam se dobro osjećao, zatim sam obolio, trpio sam bolove u tijelu i jezovito me boljela glava. Šamani su me pokušali izliječiti, ali im to nije polazilo za rukom. Otkad sam se i sam počeo baviti šamanizmom, moje stanje se poboljšalo. Šaman sam već 10 godina, ali isprva sam ljiečenje primjenjivao samo na sebi; tek prije tri godine poduhvatio sam se i liječenja drugih. Zvanje šamana vrlo je zamorno“.

Priča Burjata koji je u mladosti bio protivnik šamanizma: kad je obolio i nikako se nije uspijevao izliječiti, pošao je u potragu za dobrim liječnikom. U toj potrazi stigao je sve do Irkutska, čak se pokušao i sam baviti šamanizmom, tada je ozdravio i ostao šaman do kraja života.

Zapravo se čini da je ozdravljenje, tj kontrolirana psiho-ravnoteža postignuta bavljenjem šamanizmom. Iako šamani prividno nalikuju padavičarima od bolesti ih izdvaja ipak normalno živčano ustrojstvo, visoka moć koncentracije (običnim svjetovnjacima nedostižna), voljno izazivanje transa, i kontroliranje ekstatičkih kretnji (padavičar to ne može) i zapravo sjajno podnošenje iscrpljujućih napora svog poziva. Tijelo šamana je savršeno gipko, oči odaju živu inteligenciju, a njegova energija kao da je neiscrpna.

Šamanski kodeks:

„Savršeni jakutski šaman mora biti: ozbiljan, mora imati takta, moć uvjeravanja, a iznad svega ne smije biti umišljen, ohol i naprasit. Mora se osjetiti da je u njemu unutarnja snaga, koja ne vrijeđa nego je svjesna svoje moći“

ŠAMANIZAM : BOLEST- POSVEĆENJE

Već smo vidjeli da su bolest, snovi i manje ili više patogene ekstaze uvertira i preporuka za stjecanje šamanskih sposobnosti. To najčešće ne znači ništa drugo nego da je buduči šaman izabran „odozgo“. Ako malo nolje promotrimo svi ti ekstatički doživljaji koji odlučuju o „pozivu“ budućeg šamana sadrže tradicionalnu šemu obreda posvećenja: patnja, smrt, uskrsnuće. S te točke gledišta bilo kakva „bolest-poziv“ ima značenje posvećenja, jer patnja bolesnika odgovara mučenjima (kušnjama) posvećenja. Odvajanje (fizičko ili duhovno) „bolesnika-posvećenika“ slika je obredne samoće (izolacije) prilikom posvećenja. Neminovnost smrti koju spoznaje bolesnik (agonija, gubitak svijesti itd.) podsjeća na simboličku smrt u većini obreda posvećenja.

Dakle, u ekstatičkom posvećenju, neofit (novak) uvjek prolazi neku agoniju. U groznici često neke akutne infektivne bolesti (koja bi običnog smrtnika bez liječenja stvarno i dokrajčila) on se raspada od boli (kidanje tijela), ali čudesno preživi i poslije toga ne samo da stekne imunitet, nego stječe i sposobnost liječenja drugih.

Kod Jakuta je normalno da budući šaman umire i leži tri dana u jurti (koliba) ništa ne jedući i ne pijući. U pradavna vremena morao je tri puta podnijeti obred u toku kojega su ga rezali na komade (simbolički tjelesno mora umrijeti da bi duhovno uskrsnuo i zadobio sposobnosti liječenja) da bi ga poslije sastavili obnovljenog. Ili mu Ptica Grabljivica-Majka odnosi dušu u Pakao (ili zli duhovi/đavoli odigraju istu ulogu), ostavlja je na grani lažne jele da sazri i tek onda je vraća na zemlju. Kušnje su od tri dana do tri godime, no znakovit je taj broj tri. Komadanje i obnova su središnja tema posvećenja.

Mene ovo podsjeća na mit o Ozirisu čije je dijelove Izida skupljala po cijelom Egiptu da bi ga oživjela u još većoj snazi i slavi. I Krist je ubijen i onda uskrsnuo dušm i tijelom (..“ stavi svoju ruku....“rekao je nevjernom Tomi, navodeći ga da se sam uvjeri da on nije prikaza nego tjelesno prisutam)...

ŠAMANIZAM : SNOVI POSVEĆENJA (Edgar Allan Poe)

Priča Edgara A. Poa o nekom šamanu samojedskog naroda će najbolje ilustrirati današnji naslov (priča je čudesno lijepa i nisam je mogla skratiti a da joj ne naštetim, zato je objavljujem u cijelosti i nadam se da će bar Tragači među vama imati strpljenja i pročitati je do kraja):

Pošto je obolio od kozica, tri je dana bio bez svijesti, gotovo mrtav, te su ga treći dan morali pokopati. Za to vrijeme zbilo se njegovo posvećenje.

Sjeća se da je bio odnesen do sredine nekog mora. Ondje on zaću glas Bolesti (to jest kozica, boginja) kako mu govori: „Od Gospodara Voda primit ćeš dar da se baviš šamanstvom. Tvoje će šamansko ime biti Huottaria (Ronilac).“ Potom je Bolest zamutila morsku vodu. Šaman je izišao i popeo se na planinu. Ondje on susrete golu ženu i poče joj sisati grudi. Žena, koja je vjerojatno bila Gospa od Vode, reče došljaku: „Ti si moj dječak, zbog toga ti i dopuštam da sišeš moje grudi. Sukobit ćeš se s mnogim teškoćama i grdno ćeš se umoriti.“ Muž Gospe od Voda, Gospodar Pakla, dade mu zatim dva vodiča, jednu lasicu i jednu mišicu, da ga odvedu u Pakao. Došavši na neko povišeno mjesto, njegovi mu vodiči pokazaše sedam šatora razderanih krovova. Šaman prodre u prvi šator i ondje nađe stanovnike Pakla i ljude Velike Bolesti (kozice). Ti mu ljudi iščupaše srce i baciše ga u nekakav lonac. U drugim šatorima on se upoznao s Gospodarom Ludosti, S Gospodarom svih živčanih bolesti, te Gospodarom bolesti nevaljalih šamana.. Tako je on saznao za različite bolesti koje muče ljude.

Kandidat, kojega neprestano vode njegovi vodiči, stiže potom u Zemlju ženskih šamana, koje mu ojačaše grlo i glas. Zatim bi prenesen na obale devet mora. Posred jednog od tih mora bio je otok, a usred otoka mlada se breza dizala do Neba. Bijaše to stablo Gospodara Zemlje. Uz to stablo niklo je devet trava, bijahu to preci svih biljaka na Zemlji. Stablo bijaše okruženo morima i u svakom plivaše jedna vrsta ptica sa svojom mladunčadi; bilo je više vrsta pataka, jedan labud i jedan kobac. Kandidat posjeti sva ta mora; neka bijahu slana, druga pak tako vruća da se nije mogao približiti njihovim obalama. Pošto ih je sve obišao, kandidat diže glavu i na vrhu stabla opazi ljude raznih naroda; tavgijskih Samojeda, Rusa, Dolgana, Jakuta i Tunguza. On začu glas: „Odlučeno je da ćeš dobiti udaraljke (štapiće za bubanj) izdjeljane od grana tog stabla.“ Počeo je letjeti zajedno s morskim pticama. Kako se udaljavao od obale, Gospodar Stabla mi vikne: „ Moja se grana upravo srušila, uzmi je i učini od nje bubanj koji će ti služiti cijelog života“, Ta je grana bila trostruko račvasta, te mu Gospodar Stabla naredi da od nje izradi tri bubnja, koje će morati čuvati tri žene, a svaki od ta tri bubnja upotrebljavat će se prigodom osobitih svečanosti; jedan pri vršenju šamanskih radnji za rodilje, drugi za liječenje bolesnih, a treći za pronalaženje ljudi izgubljenih u snijegu.

Gospodar Stabla dao je grane i svim ljudima koji su se našli na vrhu stabla. Ali, izašavši iz stabla, sve do grudi u ljudskom liku, on doda: „ Samo jednu granu ne dajem šamanima, jer je čuvam za sve ostale ljude. Od te grane moći će sebi napraviti nastambe, a moći će je upotrebljavati za seve svoje ostale potrebe. Ja sam Stablo koje daje život svim ljudima“. Stisnuvši čvrsto granu, kandidat bješe spreman ponovo posletjeti, kadli iznova začuje ljudski glas, koji mu otkri ljekovita svojstva sedam biljaka i dade određene upute šamanskog umijeća. Ali, dodao je glas, on će se morati oženiti trima ženama (što je uostalom i učinio, uzevši za žene tri sirote koje je izliječio od kozica).

Zatim je stigao do bezgraničnog mora i ondje našao mnoga stabla i sedam kamena. Ti kameni govorahu mu redom, jedan za drugim. Prvi je kamen imao medvjeđe zube i šupljinu u obliku košare, te mu reče da je on kamen koji pritišće Zemlju; cijelom svojom težinom leži na poljima zato da ih ne bi odnio vjetar. Drugi je kamen služio taljenju željeza.. Ostao je sedam dana uz te kamene i za to vrijeme naučio čemu sve oni mogu poslužiti ljudima.

Dva vodiča, mišica i lasica, odvedoše ga potom na visoku i zaokruženu planinu. Opazi ispred sebe otvor, prodre u vrlo svijetlu spilju, pokrivenu zrcalima, u sredini koje je bilo nešto nalik na vatru. Primijetio je dvije gole žene, ali pokrivene gustom dlakom pout sobova. Zatim opazi da ne gore nikakve vatre, nego da svjetlost prodire odozgo, kroz neki otvor.. Jedna mu žena reče da je trudna i da će uskoro roditi dva soba; jedan će biti žrtvena životinja Dolgana i Evneka (Tunguza), a drugi Tavgija. Ona mu dade i jednu dlaku koja će mu biti dragocjena kad bude pozvan da vrši šamanski obred za sobove. Druga je žena također donijela dva soba, simbole životinja koje će pomagati ljudima u svim njihovim radovima, a služit će im i kao hrana. U spilji bijahu dva otvora, prema sjeveru i prema jugu; kroz oba otvora poslaše žene po jednog mladog siba-ženku da služe ljudima u šumi (Dolganima i Evnekima). I druga mu je žena dala jednu dlaku; kada bude obavljao svoj šamanski posao, on će se u duhu okretati prema toj spilji.

Zatim kandidat stiže u neku pustinju i u velikoj daljin spazi planinu. Nakon tri dana hodanja stigne do nje, prodre u nju kroz neki otvor i sretne gola čovjeka koji je nešto radio pomoću mijeha. Na vatri bijaše kotao „velik kao polovica Zemlje“. Goli čovjek ga opazi i zgrabi ga golemim kliještima. „mrtav sam“ još je imao vremena pomisliti novajlija.. Čovjek mu odreže glavu, rasiječe mu tijelo na komadiće te sve to baci u kotao. Tri godine je kuhao njegovo tijelo. Bili su ondje i tri nakovnja, te mu Čovjek iskuje glavu na trećem nakovnju, onome koji je služio za kovanje najboljih šamana.Zatim je glavu bacio u jedan od tri lonca što su se ondje našla, u kojemu je bila najhladnija voda. Tom prigodom otkrije mu tajnu; bude li pozvan da nekoga liječi, a voda bude prevruća, neka se okani šamanstva kao uzaludnoga, jer je čovjek ionako već izgubljen, a ako voda bude mlačna, čovjek je bolestan, ali će ozdraviti; studena voda karakteristična je za zdrava čovjeka.

Kovač zatim izvuče kosti što su plivale po vodi-tekućici, sastavi ih i pokrije mesom. On izbroji kosti i priopći kandidatu da su u njega tri kosti odviše; morat će dakle nabaviti tri šamanska odijela. Kovač mu iskova glavu i i pokaza mu kako će moći pročitati slova koja su u njoj. Promijeni mu i oči, da šamanske obrede koje će obavljati ne bi gledao svojim tjelesnim očima, nego mističkim očima. Potom mu probi uši, čime ga učini sposobnim da razumije jezik biljaka. Zatim se kandidat nađe na vrhu neke planine i napokon se probudi u jurti (kolibi), u krugu svojih. Sad on može pjevati, neograničeno se baviti šamanstvom, a da se pri tom nikad ne umori.

Mene je ova priča fascinirala, ona je pravo arhetipsko, inicijacijsko putovanje. Krcata je religioznim, mitološkim i naravno psihološkom simbolima. Prava šamanska „Alisa u zemlji čuda“. Ne može se poreći da je to bio san, jer naoko mrtav (nesvjest ili koma-o tome se može raspravljati, ostavljam to medicini, psihologiji i psihijatriji) on prolazi fascinantna iskustva na putovanju na kojem su ukinuti vrijeme i prostor, kao u svakom snu. I opet isti zakon: bolest, patnja, komadanje (smrt) i novi čovjek tj. uskrsnuće.. Slično je i kod Tunguza, Burjata i drugih sibirskih naroda, a slijedi: POSVEĆENJE ESKIMSKIH ŠAMANA

POSVEĆENJE ESKIMSKIH ŠAMANA (prema zapisima MIRCEA ELIADE)

Kod eskimskih Amasilika učenika izabire sam šaman u najranijoj dobi (6-7 godina). Bira ga po vlastitoj procjeni darovitosti i obučava za poznavanje i očuvanje najviših moći za buduća pokoljenja. Meni ovo govori da su i eskimski šamani imali neku vrstu spiritualne akademije. Preporuke za izbor su: „neke osobite nadarene duše, duše sanjara, vizionara, sklone histeriji (zapadnjaci bi takve odmalena kljukali tabletama)“.Podučavanje izabranog učenika se odvija u najvećoj tajnosti, daleko od kolibe i zajednice, negdje u planini, jer Angakkok (šaman/učitelj) učenika prvo uči kako će se povući u samoću, možda blizu kakva staroga groba, na obali kakva jezera, te ondje trljati dva kamena u očekivanju događaja (dječak kamenje trlja cijelo ljeto, ponekad i duže, između dva godišnja doba traži novog učitelja, da bi što više naučio i proširio svoje doživljaje i svoje iskustvo, jer je svaki Angakkok specijalist za određenu tehniku, a osim toga učenik tako stvara svoju skupinu duhova). „U tom času će iz dubone jezera ili ledenjaka izaći medvjed, požderat će ti sve meso, učinit će od tebe kostur i tićeš umrijeti. Ali, naći ćeš ti svoje meso, probudit ćeš se i tvoja će odjeća poletjeti k tebi“.

Naravno, da se ovdje opet radi o ekstatičkom doživljaju smrti (dječak privremeno gubi svijest) i obrednog uskrsnuća, a svođenje učenika na sam kostur i kasnije njegovo pokrivanje mesom (izostaje komadanje, ali je ovo vjerojatno zamjena za komadanje) je specifična crta eskimskog posvećenja. Jedan Angakkok obično podučava pet do deset dječaka i plaćen je za svoj posao.

Kod labradorskih Eskima sam se Veliki duh, Torngasok, pojavljuje u obliku golema bijelog medvjeda koji proždire kandidata. U zapadnom dijelu Grenlanda kandidat ostaje tri dana mrtav nakon pojave duha. Kod Eskima – Ingulika je to nešto drugačije. Kad mladi muškarac ili žena (ovo mi se sviđa) žele postati šamani, ako imaju kakav dar, odlaze učitelju i izjavljuju: „Dolazim k tebi jer želim gledati“. Iste večeri šaman ispituje svoje duhove „kako bi uklonio sve zapreke“. Zatim kandidat i njegova obitelj ispovjede sve grijehe (kršenje tabua itd,) da se operu pred duhovima. Nakon kratke poduke (ne duže od pet dana, ali sustavno ujutro, navečer i u podne, a za to vrijeme kandidat vrlo malo jede, a njegova obitelj ne sudjeluje u lovu) kandidat kreće na put svoje samoće. (uh, kakav ispit, da bi se potvrdile kvalifikacije).

Sam čin posvećenja počinje kroz postupak u kojem stari Angakkok iz učenikovih očiju, iz njegova mozga i njegove utrobe izvlači njegovu „dušu“ da bi duhovi upoznali ono što je najdublje u budućem šamanu. Nakon tog izvlačenja kandidat je osposobljen da sam izvlači duh iz svoga tijela i tako poduzme velika mistična putovanja širom prostora i kroz dubine mora. Nakon toga učitelj kandidata snabdijeva angakkokom (kvaumanak). To je njegovo „svjetlucanje", njegov „bljsak“ ili njegovo „rasvjetljenje“, jer je angakkok po svom sadržaju „misteriozno svjetlo koje šaman osjeti u svom tijelu, unutar glave, u samoj srži mozga (meni odmah padaju na pamet Oreole oko glava kršćanskih svetaca), neprotumačiva svjetlost, svjetlucava vatra koja ga osposobljava da gleda u crnom (gledati kroz tamu i stvarno i simbolički) i čini ga sposobnim vidjeti stvari i buduće događaje skrivene drugim ljudima.

Kandidatu to svjetlo bude udijeljeno nakon dugih sati sjednje na klupi u kolibi u zazivanju duhova (podsjeća na mantranje ili ponavljanje molitvi). Kad to prvi put doživi to izgleda „ kao da se koliba u kojoj se nalazi munjevito digla i on vidi daleko ispred sebe , kroz planine, baš kao da je Zemlja velika nizina, a njegove oči dotiču granice Zemlje. Više ništa nije pred njim skriveno. Ne samo što je sposoban vidjeti vrlo daleko, nego može otkriti i duše kako brzaju u letu, bile one čuvane i skrivene u čudesnim dalekim predjelima, bile pak ponesene u velike visine ili u dubinu u zemlju mrtvih.

Znamo da doživljaj unutarnjeg svjetla poznaju svi veliki mistici svijeta. U Upanišadama je to sama bit (dimana), u yoga tehnikama, pogotovo onima koje pripadaju budističkim školama; različito obojena svjetlost je znak uspjeha određenih razmišljanja. Tibetanska Knjiga mrtvih također pridaje veliku važnost svjetlu u kojem se kako se čini kupa duša umirućih dok traje agonija i neposredno nakon smrti (možemo se prisjetiti i R. Moodya i njegovih opis iskustava poslije smrti koja je dobio od ljudi koji su preživjeli kliničku smrt) , a uloga mističnog svjetla je prisutna u cjelokupnoj kršćanskoj teologiji. Možda nas to može navesti da s više razumijevanja sudimo o doživljajima i iskustvima eskimskih šamana...čini se da je to jedno od iskustava koje bi moglo premostiti vrijeme od najdrevnijih doba i naroda do našeg vremena.

PROMATRANJE VLASTITOG KOSTURA (prema zapisima Mircea Eliade)

Mistična sposobnost kojom učitelj snavdijeva učenika, uzimajući je od Mjesečevog duha, naziva se Kvaunmanek. Učenik je može primiti i izravno od duhova mrtvih, te uz pomoć Karibua ili medvjeda (jedan ili više pomoćnih duhova). Da bi postigao uspjeh on mora naporno vježbati kroz fizičku askezu (odricanje) i kontemplaciju koja ga dovodi do mogućnosti posmatranja samoga sebe kao kostura.

Nije zapisano kako i zašto praktikant uspijeva sa svoga tijela sastrugati meso i izliti krv, tako da ostanu samo kosti (šamanski odgovori su uvjek da to čini uz pomoć nadnaravnoga), no nakon ogoljivanja kostiju, on mora imenovati sve dijelove svoga tijela, poimence spomenuti svaku kost i to na posvećenom jeziku koji je učenik naučio od svog učitelja. (Ako vas to asocira na latinski i učenje anatomije u zapadnoj medicini, možda to i ima smisla). Promatrajući sebe gologa i potpuno oslobođenoga propadljivog i kratkotrajnog mesa i krvi (pada mi na pamet sv. Pavao i njegove poslanice o propadljivosti ovozemaljskog tijela), on posvećuje samoga sebe (sve na tajnom, svetom jeziku) za svoj veliki cilj, posvećuje se onim dijelom tijela koje najdulje odolijeva razaranju i raspadanju (kosti). Ova meditativna vježba se izjednačuje s posvećenjem.

Sve je ovo slično doživljajima u snu kod sibirskih šamana, samo ovdje svođenje na kostur izvode šamani-preci ili pomoćni duhovi, a kod Eskima se do toga stiže kroz askezu i osobne napore i koncentraciju. Bitni elementi su mistične vizije u oba primjera, skidanje mesa te prebrojavanje kostiju. Eskimski šaman doživljaba tu viziju nakon dugih i mučnih priprema, a sibirski šaman (najčešće „izabran“) pasivno prisustvuje komadanju vlastitog tijela koje izvode neka mitska bića. No, uvjek je riječ o simboličkom umiranju tjela, rtjelesnog i svjetovnog.

Za narod pastira i lovaca, kost je sam izvor života (u ljudskom i životinjskom svijetu). Svođenje samoga sebe na stanje kostura ravno je vraćanju u maternicu toga velikog života i za šamana ono jest velika obnova i mistični preporod. U šamanizmu Azije (s budističkim natruhama) svođenje na stanje kostura ima više asketski i metafizički karakter, u smislu; preteći djelo vremena (razaranje i raspadanje) svesti kroz misli život na ono što on uistinu jest – kratkotrajna iluzija u neprekidnom preoblikovanju.

Treba spomenuti da su takva razmišljanja ostala prisutna i u krilu kršćanske mistike, što je samo potvrda da granične značajke osviješćenog arhajskog ćovjeka ostaju nepromjenjive. Razlike koje razdvajaju te religiozne doživljaje su sadržajne, ali se kontemplativni doživljaj izjednačava. Ideja vodilja je prevladavanje (nadilaženje) običnog, svjetovnjačkog, individualnog da bi se dosegla bezvremenska (nadvremenska) perspektiva. Bilo da je cilj ponovno uranjanje u izvor života radi duhovne obnove cijelog bića ili je cilj oslobođenje od iluzija putenosti (budizam), smisao tih postupaka je uvjek isti: na neki način ponovo naći sam izvor duhovnog života koji je istodobno „istina“ i „život“...

ŠAMANIZAM SJEVERNE AMERIKE

Na sjevernoameričkom području izvor moći uvjek leži u božanskim bićima, bilo dušama predaka ili u mitskim životinjama. Ponekad je ta moć označena određenim predmetima ili kozmičkim predjelima. Moć se dobija ili spontano ili voljnim traženjem, no uvjek je budući šaman izvrgnut kušnjama koje se vezuju za posvećenje, u kojem šaman uz šamanske moći dobija i duha zaštitnika ili pomoćnika....

Kod Šušvapa, plemena obitelji Šališa (unutrašnjost Kolumbije) „Šaman posvećuje životinje koje postaju njegovi duhovi zaštitnici, a identičan obred se izvodi i za šamane i za ratnike“ Mladi muškarac kad dosegne spolnu zrelost, a prije nego što dotakne ženu, mora otići u planinu gdje mora izvršiti određeni broj djela. Mora; sagraditi kuću znojenja (sweat-house) u kojoj mora provoditi noći. Dopušteno mu je svakog jutra posjetiti svoje selo. Noću se čisti i pere u pari, pjeva i pleše. Takav život on ponekad provodi godinama, sve dok mu se u snu ne pojavi životinja koja tada po njegovoj želji postaje njegov duh zaštitnik, ali mu ona mora obećati pomoć. Kad se takva životinja pojavi novak pada u nesvijest (on se ponaša kao pijan, nesposoban da shvati što se s njim zbiva, a ne zna čak ni da li je dan ili noć). Životinja mu govori neka je zove bude li mu potrebna pomoć i priopćuje mu osobitu pjesmu kojom će ga moći pozvati, zbog toga svaki šaman ima svoju pjesmu, koju nitko drugi nema prava pjevati (osim ako netko pokušava otkriti nekog vrača). Na novaka katkada duh silazi u obliku groma iz vedra neba.Ako budućeg vrača posvećuje životinja, ona ga uči svome jeziku: „priča se da neki šaman iz Nikola Valleya za vrijeme vračanja i bajanja govori 'jezikom kojota' ....Nadalje se tvrdi da posjeduje duha zaštitnika, katkada i više duhova zaštitnika i da postaje neranjiv za metke i strelice, a i ako bude pogođen, rane ne krvare, krv mu curi u želudac i on je ispljune, osjećajući se jednako dobro kao i prije ranjavanja.

Sjetite se pojma Degeneracija iz ezoterijskog pojmovnika od srijede, ima veze s poimanjem, prepoznavanjem i identificiranjem arhajskog čovjeka sa svakim izvorom magično-religioznoga, jer za njega bilo koje mjesto u svijetu može biti mjesto hijerofanije u skladu s dijalektikom svetoga.

ŠAMANOVE FUNKCIJE

Šaman je nezamjenjiv u svim događajima i svečanostima koji se tiču doživljaja ljudske duše, kao slabašne psihičke jedinke sklone da ostavi/napusti tijelo i postane lak plijen zlih duhova i vrača.

Zato šaman obavlja funkciju liječnika i iscjelitelja, on izriče dijagnozu, on traži odbjeglu bolesnikovu dušu, hvata je i prisiljava da se vrati i ponovo sjedini s tijelom. Uvjek šaman vodi dušu umrlog u svijet mrtvih, jer je jedna od njegovih funkcija i pratitelj duša („psihopomp“). On to sve može činiti zato što poznaje tehnike ekstaze zbog kojih može nekažnjeno ostaviti svoje tijelo i lutati vrlo prostranim daljinama, može prodrijeti u Pakao i uspeti se na Nebo. On je izvanzemaljske predjele upoznao kroz vlastite ekstatičke doživljaje. Već je posjetio i Pakao i Nebo, zato može voditi duše umrlih. Naravno da je opasnost da zaluta uvjek prisutna, ali posvećen/iniciran i oboružan duhovima čuvarima i pomagačima, šaman je jedino ljudsko biće koje može prkositi toj opasnosti.

Pošto šaman vodi sve obrede, pa i obrede žrtvovanja, on prati i duše žrtvovanih životinja. Šamanska sijela su puna dramatike i prave mistične predstave na kojima se događaju čudesna iscijeljenja poput iscjeljenja koja se u novije vrijeme događaju u krilu karizmatskog pokreta u kršćanstvu. Ozračje s tih sijela se ne da usporediti s nijednim iskustvom iz svakodnevnog života.

Majstorije s vatrom, razna „čudesa“ , izvođenje magičnih junačkih djela otkrivaju jedan drugi svijet; začarani svijet bogova i vračeva, svijet u kojem je čini se sve moguće, svijet u kojem se mrtvi vraćaju u život, a živi umiru da bi zatim opet oživjeli, svijet u kojemu se može nestati i u isti čas se ponovo pojaviti, u kojemu su ukinuti „zakoni prirode“ i gdje je prikazana nadljudska „sloboda“ i na sjajn način učinjena prisutnom....