....da bojim se smrti. Ne moje, već voljenih mi osoba.
Zašto?
Zato jer ih volim iz razloga što me čine boljom osobom, što me tjeraju da budem najbolja što mogu i da dam najbolje od sebe. Zato jer su me naučili voljeti, ljubiti i živjeti.
Zbog toga se bojim smrti.
Zbog toga sam se bojala smrti.
...bilo je to u ovo doba. U vrijeme sijećanja na naše pokojne, u vrijeme masovnih pohoda na groblja.
Probudila sam se u rano jutro potištena. U nepoznatom gradu, daleko od svojih živih i mrtvih. Izvukla sam se iz kreveta umornija nego što sam legla. Skuhala sam kavu i gledala kroz prozor. Zapalila sam cigaretu,.......dim se protezao i razbio o prozor. Kroz njegove sive, tanke niti pogled mi je privukao žuti list. Malen, usamljen, zadnjim snagama se držao za granu što ga je još jučer hranila i čuvala. A sada, hladni vjetar udara u njegovo oslabljeno tijelo, vrti ga i baca.......sve dok ga ne otkine. U spiralnom luku, pritisnut kišom....list je nestao ......među ostalom svojom braćom. Na tlu....
Kao da sam sebe vidjela u tom listu.....
Kraj?
Možda da, možda ne....
Možda je taj pad samo novi početak.
List je pao, to je činjenica. Završio je svoj put u ovoj kružnici postojanja, ali nije nestao. Promijenio se, transformirao .....krenuo dalje u nekom svom novom obliku.
Ustala sam od stola, noseći svu težinu ovog svijeta na ramenima.....
Odradila sam smjenu kao u nekom transu, zatvarala se sve više u sebe, osjećajući kako strah u meni raste...
Promatrala sam ljude nakrcane cvijećem, lampašima, aranžmanima.....sve je djelovalo megalomanski.
Bezosjećajno. Kao da idu po dužnosti....
Zveket vrata vratio me među žive. Obradovao me pogleda na prijateljicu.
- Ideš večeras s nama?
- Gdje?
- Na Mirogoj.
- Haa?- upitala sam ju izbečenih očiju - Uvečer. Na Mirogoj.
- Da. Na Mirogoj. Jesi li ikad bila uvečer na Mirogoju?
- Nisam. A i nemam baš neku veliku želju za tim.
- Moraš onda ići s nama.
- Može. Idem s vama.
Dan je nekako prohujao nakon toga.
Sjedim u automobilu i gledam kako kiša pere ulice grada. Gužvu i nervozu ljudi. Stigli smo na Mirogoj.
U šoku sam gledala rijeku ljudi što se sljevala kroz ogromne arkade, i nestajala u njihovim prolazima obraslim bršljanom. Miris svijeća osjećao se i izvan zidina.
Vladala je tiha galama.
Mir koji se preljevao osvijetljenim grobljem, svjetlost koja je izbijala iz svakog kutka koje mi je oko moglo dohvatiti......tiha molitva, pa čak i smijeh.......
Olakšanje...
Sreća i mir su me ispunili. U deset sati na večer.....tamo gore.....na Mirogoju