Samoubojstvo ( kako ga opisuje anđeo Ariel)

             To iskustvo, ta pojava koju nazivate samoubojstvom, pri čemu  čovjek, duša, osjeća zatočenom u onome što nazivamo paklom bez izlaza, bez mogućnosti oslobođenja, vjerojatno je jedno od najtužnijih iskustava ljudskog života. Samoubojstvo je, uz pojavu koju tako olako nazivate ratom najteže pojmiti iz anđeoske stvarnosti. Bol, patnju koju opažamo u svijesti osobe koja se, ironično, toliko plaši smrti da sama sebi oduzima život kako bi izbjegla taj strah, vrlo je teško promatrati. Iznimno je teško biti nesposoban pomoći, pružiti potporu čovjeku koji kani počiniti samoubojstvo, ili spriječiti taj čin. Jer, do svijesti onoga koji je tako izgubljen, tako odvojen, tako zatvoren, tako sputan svojim vlastitim strahom da pomišlja na samoubojstvo nije moguće doprijeti. Ne postoji veza, ne postoji otvor kroz koji bismo mogli utjecati na njegov život

. Karmička posljedica samoubojstva, buduće iskustvo kao i putovanje nakon svršetka metaboličkog života te udaljavanje od fizičkog tijela i približavanje jedinstvu, neopisivo je složen proces i nije ga moguće opisati na vama razumljiv način. Ne postoji linearan ili unaprijed određen način da se odredi što će se dogoditi jer je proces projeciranih karmičkih posljedica bilo kojeg čina iz jednog  života u drugi krajnje osoban.    Putovanje svake duše potpuno je jedinstveno i osobno, a cjelokupni dinamički proces koji poznajete kao život, složen, nestalan i promjenjiv, nije moguće predvidjeti u smislu koji bi ljudski um mogao pojmiti.

Osoba koja razmišlja o samoubojstvu nalazi se u tako očajnom stanju svijesti i osjeća se toliko bespomoćnom da je do nje, u najboljem slučaju, teško doprijeti i vama i nama. Zbog zatvorenosti uma koji je odvojen i kojim vlada stanje samo obnavljajućeg straha, osoba odbija pomoć, potporu i savjete. Dodatna poteškoća jest u tome što je vrlo teško promatrati nesretnu osobu koja se nalazi na rubu očaja, jer takvo iskustvo osvješćuje čovjekov vlastiti, duboko ukorijenjen osjećaj odvojenosti i pojačava njegov strah. Cilj ega jest uvjeriti samoga sebe da je uistinu odvojen, da postoji, da je zasebno i jedinstveno biće.

U slučaju osobe koja pomišlja na samoubojstvo, očaj, osjećaj odvojenosti i doživljaj paklenih dubina koje je stvorio ego, prerasli su sve granice. Ego je uspio stvoriti bol patnju, osjećaj izgubljenosti i strah. Dosegnuo je točku potpunog sloma. Jednako kao što ni mi ne uspijevamo prodrijeti u um koji je tako potpuno zatvoren, i vi u tome možete biti potpuno  neuspješni. Mogućnost, međutim, postoji u trenutku kada ego postane potpuno izgubljen, ako joj se svijest otvori molitvom i molbom za milost, smjernim obraćanjem božanstvu, Božjem jedinstvu.  U tom se trenutku mogu dogoditi najdublja mistična sjedinjenja i promjene. Molitva i otvaranje prema ovoj stvarnosti jedina su istinska rješenja tog problema, ali ne molitva u obliku rutinskog ponavljanja riječi ili ispraznog recitiranja, već iskrena, usrdna molitva za pomoć.

Trenutak u kojem odvojeno jastvo osjeća vrhunac odvojenosti i straha, ujedno je i trenutak, kada je najspremnije stupiti u izravnu vezu s božanskim. Jer, u tom trenutku kada je velebna kula od karata, tvorevina ega, tako zastrašujuća i užasna da je smrt jedini izlaz- nadomak rušenju, ego se može tako silovito odmaknuti da čovjeka potpuno prožme Božja milost. Čovjeka na rubu samoubojstva u tom trenutku možemo doslovce ispuniti ljubavlju i uzvišenošću naše stvarnosti i potpuno ga osloboditi svih strahova. Izazov je pronaći mehanizam, način riječ, potporu, ohrabrenje koje će potaknuti konačni slom i otvaranje. Ako se ljudska svijest ne otvori  za božansko, kao u molitvi, zid straha nije moguće probiti.

(Izvor: Razgovor s anđelom  S.J.Thayer i L.S.Nathanson)