PJESNIK
----------


... Još mnogo prije rođenja Krista, na Zemlji su živjeli ljudi, naši praroditelji, koji su se zvali Kelti. Svoje mudre učitelje zvali su druidima. Mnogi narodi koji su tada naseljavali Zemlju divili se se znanju koje su druidi posjedovali o materijalnim i duhovnim svjetovima. U prisutnosti druida keltski vojnici nisu nikada skidali oružje. Da bi se dobio čin prvoga stupnja u druida, bilo je potrebno individualno se školovati dvadeset godina kod velikog duhovnog učitelja, druidskog svećenika. Onaj koji je bio posvećen, prozvan je "Pjesnikom".
On je imao moralno pravo otići u narod i pjevati. Ulijevati ljudima svjetlost i istinu svoje pjesme, tvoreći riječima slike koje su iscjeljivale dušu.

Rimske legije su napale Kelte. Posljednja bitka je bila na rijeci. Rimljani su vidjeli među keltskim vojnicima žene raspletene kose. Rimski vojskovođe su znali da je onda kad se pojavljuju te žene potrebno broj vojnika povećati za šest puta u odnosu na keltske vojnike ne bi li ih pobjedili. Ali ni iskusni rimski vojskovođe, ni današnji povjesnišari istraživači ne mogu shvatiti zašto je tomu bilo tako. A stvar je bila samo u tim nenaoružanim ženama raspletene kose.

Rimljani su skupili vojsku koja je bila devet puta brojnija od keltske. Pritisnuta uz rijeku, poginula je posljednja obitelj keltskih boraca.

Stajali su u polukrugu, a iza njihovih leđa mlada je žena hranila na grudima sićušnu djevojčicu. Pjevala je. Pjevala je mlada žena vedru, veselu pjesmu ne želeći da se u dušu
djevojčice usele strah i žalost, nego da s njome budu svijetle slike.

Kad bi se djevojčica otkinula od majčinih grudi, pogledi bi im se susreli, i žena bi prekinula pjesmu i svaki put nazvala djevojčici "Pjesnikinjom".

Zaštitnoga polukruga više nije bilo. Ispred rimskih legionara na putu što je vodio do žene koja je hranila djevojčicu, pojavio se mladi Pjesnik, sav u krvi i s mačem u ruci. Okrenuo se prema ženi, i kad su im se pogledi susreli, nasmiješili su se jedan drugome.

Ranjeni Pjesnik je zaustavljao Rimljane dok se žena nije spustila do rijeke i metnula sićušnu djevojčicu u barku te je odgurnula od obale.

Oslabljeni Pjesnik se napregnuo zadnjim snagama i bacio do nogu mlade žene svoje oružje.

Ona je podignula mač. I borila se puna četiri sata na uskoj stazi s legionarima ne puštajući ih do rijeke. Kad bi se legionari umorili, zamjenili bi jedan drugoga na stazi.

Rimski su vojskovođe bili iznenađeni i šuteći su promatrali, ali nisu mogli shvatiti zašto iskusni i snažni vojnici ne mogu čak ni ogrepsti ženino tijelo.

Ona se borila četiri sata. A onda je izgorjela. Pluća su joj presušila bez ijednoga gutljaja vode, a iz ispucalih prelijepih usana kapala je krv.

Polako se spustvši na koljena, kad je padala uspjela je još poslati slabi smješak za barkom s malenom djevojčicom, budućom pjevačicom, Pjesnikinjom, što ih je nosila rijeka. Kao i za riječju i za njezinom slikom, što će se prenositi tisućljećima, a koje je sačuvala za one koji žive danas....

-----------------------------

Priča je iz knjige ANASTAZIJA II, zvonki cedar ruski, Vladimir Megre.

Za vas je priredio u Rijeci, 23.10.2008. godine            Borivoj Bukva

http://budan.blog.hr