Ne možemo varati na DNK. Ne možemo zaobići fotosintezu. Ne možemo reći: "Baš me briga za fitoplanktone." Svi ti sićušni mehanizmi daju preduvjete za život na našem planetu. Reći da nas nije briga, doslovno je isto što i reći "odabrali smo smrt".

—       Barbara Ward (1914-1981), Tko govori u ime Zemlje ?

U prvim poglavljima ove knjige istaknuo sam da su naš stil života i — zaista — cijela naša moderna civilizacija mogući samo zato što vrlo brzo trošimo prastari i neobnovljivi izvor energije star 300 milijuna go­dina: pradavno sunčevo svjetlo, najviše u obliku nafte, ali također ug­ljena i plina. Naveo sam brojke koje su pokazale da će se pri sadašnjoj stopi potrošnje taj izvor iscrpiti još za našeg životnog vijeka ili za ži­vota naše djece.

Ali stvarni ishod te situacije nije ni približno tako jednostavan. Ne­ćemo se jednoga dana samo probuditi u svijet presušenih benzinskih crpki i prizemljenih zrakoplova.

Umjesto toga, kako će nafte bivati sve manje, tako će joj cijena ra­sti. Taj porast cijena utjecat će na cijene svega u čijoj se proizvodnji koristi nafta, bilo kao pogonsko gorivo za strojeve, bilo kao sastojak: od plastike do hrane koju jedemo (u čijoj su se proizvodnji koristili strojevi i koja se u prodavaonice doprema kamionima ili vlakovima). Kao i 1970.-tih, kad su cijene nafte nakratko skočile, doći će do privre­dne krize, povećat će se razlike između bogatih i siromašnih, a druš­tveni poredak zemalja širom svijeta naći će se pod golemim stresom.

Nije nezamisliv povratak uvjeta kakvi su vladali za Velike depresije, a kako svijet sad ima tri puta više stanovnika nego 1930., situacija bi mogla biti samo još gora. Neki futuristi predviđaju 'naftne ratove' i globalne sukobe oko vlasništva nad energetskim izvorima.

Kakve god bile pojedinosti učinka što će smanjenje količine nafte imati na svijet, jedno je sigurno: ljudi će biti prisiljeni koristiti manje nafte. Uslijed toga je predviđanje o "još 40 godina i gotovi smo" nerea­listično. Umjesto toga, u sljedećih deset ili dvadeset godina kad naftna polja počnu presušivati i kad svjetske države počnu stvarati zalihe naf­te koju još imaju, sve više cijene nafte prisilit će potrošače i nacije na način života koji je manje ovisan o nafti.

 

Dok još imamo priliku, počnimo koristiti preostale energetske izvore za razvoj obnovljivih alternativa.

Trenutačno, nafta je pogon visoke peći industrije i vlade. Ali koris­timo je na 'jednokratan' način — sagorimo je i to je to, izvora nema i nikad se neće obnoviti.

To je pogreška na koju je Dwight Eisenhower mislio kad je rekao da ulaganjem u izradu bojnih strojeva i oružja krademo od vlastite djece. Ako vlada iskoristi novac dobiven porezom za izradu metka (ili tenka ili projektila), rezultat te potrošnje jest kratkoročna stimulacija pri­vrede. Netko će biti unajmljen za izradu tog metka, netko drugi je isko­pao i istalio olovo i tako dalje.

Kratkoročno, to stimulira privredu, po­većava zaposlenost i troši materijale iskopane, prerađene i proizvedene u industriji. Tu smo kratkoročnu ekonomsku dobit vidjeli tijekom II svjetskog rata, Korejskog rata, Vijetnamskog rata, a i u onim tisućama milijarda dolara koje su tijekom Reaganove vlade bile potrošene na program tzv. Ratova zvijezda (Star Wars).

Ipak, problem je u tome da smo svaki put kad je novac bio potro­šen, a poslovi obavljeni, udarili u zid. Jedino za što se vojna oprema može uporabiti (gledano ekonomski, a ne politički) jest vlastito unište­nje. Kad je metak ispaljen, nema ga više. Ne može se dalje iskoristiti barut koji ga je ispalio ili izobličeni komad metala koji je sad zakopan u nečijem tijelu. Kad uporabimo tenk ili projektil ili zrakoplov bom­barder, nema sekundarne dobiti za privredu (naravno, postoji učinak koji proizvedu radnici trošeći plaću koju su zaradili radeći na izradi te bombe, ali to je zanemarivo u usporedbi s učinkom koji bi ta bomba imala na privredu kad bi sama bila "produktivna").

S druge strane, kad se isti taj novac i rad potroše na izradu kamiona tegljača, taj kamion sudjeluje u privredi do kraja svoga vijeka trajanja, potpomažući trgovinu i svakoga dana dodajući vrijednost lokalnoj pri­vredi. To više nije jednokratna potrošnja, nego je postalo nešto što su­rađuje s ostatkom sustava u proizvodnji daljnje koristi.

Gradnja bombardera je jednokratna potrošnja, kao da smo novac bacili u jamu i zauvijek ga zakopali ; gradnja putničkog zrakoplova stvara privredno oruđe koje desetljećima osigurava zaposlenost i uslu­gu prijevoza tisućama ljudi.

Od posebne su važnosti proizvodi koji tijekom uporabe zaroblja­vaju svakodnevnu sunčevu svjetlost i preobražavaju je u oblik koji može zamijeniti fosilna goriva. Takvi proizvodi imaju koristan i produ­ktivan život, a također smanjuju buduće potrebe za fosilnim gorivima.

Na njih bi se, kao takve, moglo gledati kao na sredstvo pomoću ko­jega stvaramo novu ušteđevinu umjesto da trošimo staru. Solarne plo­če, vjetrenjače, sustavi na vodeni pogon, sustavi za proizvodnju i po­hranu vodika: svi oni predstavljaju načine kako se sadašnja količina nafte može uporabiti za ulaganje, a ne za potrošnju.

Ako počnemo mudro koristiti preostale nam izvore fosilnih goriva u svrhu pronalaska načina kako se osloboditi potrebe za njihovom upo­rabom za proizvodnju topline i električne energije, posljedice situacije "nema više nafte" mogle bi biti ublažene. Istodobno s razvojem i po­četkom korištenja novih načina dobivanja energije, smanjili bismo po­trošnju nafte.

I dok se to na kraju mora dogoditi na na globalnoj razini, već se po­čelo događati lokalno — u domovima i seoskim zajednicama širom svi­jeta.

Ovdje u Vermontu električna energija je prilično jeftina. Jedan kilo­vat stoji nas oko devet centa, što znači da 10 stovatnih žarulja koje os­vjetljavaju različite prostorije u kući na sat potroši manje od 10 centa. Ali to ne može trajati još dugo.