Uklete kuće

'Čula sam jezive krikove i vidjela sjenu bez očiju'
Upravo dolazi vrijeme kada će se puno toga otkriti. Događaju se strašne stvari jer se počinju miješati treća i četvrta dimenzija, kaže Igor Kostelac, kojemu su se uspaničeni pozivi zbog paranormalnih aktivnosti učetverostručili

5832 pregleda

Foto: 'Damir Spehar/PIXSELL'
SljedećaPrethodna
Autori:
Darko Marčinković,
Jelena Kovačević,
Elena Čuljat,
Ivana Barišić

Naježim se kada se sjetim te noći. Sestra i ja smo se s jednim prijateljem vraćali iz Bjelovara. Odjednom smo pred tom kućom ugledali ženu. Stajala je na mostu sklopljenih ruku i zavijala prema njoj. Bilo je jezivo. A onda se okrenula prema nama. Pamtit ću to dok sam živa. Žena nije imala lice nego neku sjenu, a umjesto očiju rupe...

To je tek jedno u nizu intrigantnih svjedočenja o takozvanoj "kući duhova" u Škrinjarima, mjestu 20-ak kilometara udaljenom od Bjelovara. O njoj danas kolaju razne priče zbog kojih je u cijeloj okolici već odavno poznata kao ukleta. Na pročelju su upečatljivi crni križevi, a unutra se navodno događaju neobjašnjive i nadnaravne pojave. Susjedi s naglašenim podozrenjem govore kako ponekad noću iz kuće dopiru čudni glasovi, čak i jezivi krici. No, kako je obrasla u gusto raslinje i pretvorila se u zvjerinjak, neki to ipak pripisuju životinjama koje ondje pronalaze sklonište.

Darko Gajšek, 47-godišnjak koji živi samo stotinu metara dalje, dobro se sjeća te 1977. kada je kao dječak gledao gastarbajtersku obitelj iz Hercegovine kako na mjestu stare kuće koju su povoljno kupili samouvjereno zida današnju. Babe u selu su, kaže, govorile da tu nema sreće. Navodno su to na svojoj koži iskusile dvije obitelji u čijem je vlasništvu bila stara kuća, a onda se nesreća obrušila i na nove vlasnike. Nitko nije siguran što im se točno dogodilo, ali svi znaju da u kući nikada nisu uspjeli provesti nijednu noć. Niz nesretnih događaja ponukao ih je na prodaju, ali zbog zlokobnih glasina nisu uspjeli. Navodno su je nudili i na dar onome tko u njoj uspije prenoćiti. Ta ponuda, smatraju susjedi, bila je ključna za današnju devastaciju: pod utjecajem alkohola mnogi su se u njoj junačili, što je donosilo samo nova oštećenja.

Igoru Kostelcu, čovjeku koji se bavi paranormalnim pojavama, to nije ništa neobično. Njegov elektronski sandučić zatrpan je pismima ljudi koji su se susreli s duhovima.

– Ljudi najčešće vide crne sjene koje prelaze prostorijom, čuju različite zvukove i imaju osjećaj prisutnosti "još nekoga", a životinje, posebice psi i mačke, imaju čudne reakcije pa znaju izletjeti kao metak ili gledaju u njezin određeni dio. Često se pojavljuju i orgovi, bijeli krugovi na fotografijama, a pretpostavlja se da su to neka bića svjetlosti. Svaki je jedinstven, ima svoje posebne šare – govori Kostelac.

Tako je navodno duha generala von Beckersa, inženjera prema čijim je nacrtima sagrađena barokna osječka Tvrđa, svojedobno na fotografijama uhvatio poduzetnik koji je kupio Bastion i u njemu uredio kafić. Kada je uslikao uređeni prostor, na jednoj je fotografiji uočio nešto neobično.

– Našalili smo se da je to duh generala von Beckersa koji je nakon smrti ukopan u gradske zidine. On je imao kćer Mariju koja je bila udana za upravitelja Tvrđe, generala Petriša, koji je umro od kuge, a u spomen na njega podigla je kužni pil 1729. godine – kazao je Marko Grgur Ivanković, ravnatelj Muzeja Slavonije u Osijeku.

Tri žene mučene i ubijene

Prema uvjerenju Igora Kostelca, svaki čovjek ima sposobnost komunicirati s duhovima, može ga vidjeti, ali to mora trenirati.

– Ljudi ne vjeruju u sve to dok im se takve stvari ne dogode. No, upravo dolazi vrijeme kada će se puno toga početi otkrivati jer su naša tijela samo vozila duša, mi smo njihova materijalna manifestacija – tvrdi Kostelac, koji podjednako iz svih krajeva Hrvatske prima pozive uspaničenih građana, ali ipak priznaje kako ljudi iz ruralnih sredina "više vjeruju u postojanje duhova" jer su ondje "čistiji" i moralniji.

– Pojave duhova u zadnje su vrijeme češće, a pozivi građana su se učetverostručili. Događaju se strašne stvari jer se počinju miješati treća i četvrta dimenzija – tumači on.

Na popisu takozvanih ukletih mjesta u Hrvatskoj nalazi se i kuća na strmoj litici u Lovranskoj Dragi. U njezinu prizemlju počišćen je pod, postavljen tepih, a na stolu servis za ručavanje. U dječjoj sobi kolijevka. Kako je svojedobno viskom utvrdio poznati riječki radiestezist Borivoj Bukva, mjestom lutaju duhovi triju žena koje su ondje mučene i ubijene. Jedna u ratnom vihoru od 1941. do 1945., a druge dvije poslije. Naveo je tada i da će u obnovi objekta morati sudjelovati stranac jer je i prvi vlasnik bio iz inozemstva.

Ukleta kuća, kako su nazvali nekadašnji hotel Draga di Lovrana, izgorio je 1923. godine i od njega su ostala četiri zida. Obitelj Nikolac, pak, kući vraća autentičan izgled 2006. godine. Obnovljena, govore ljudi, "opsjednuta" ruševina postala je kućom ljubavi. Ovdje se posljednjih godina priređuju vjenčanja. Zbog jedinstvenog ambijenta parovi upravo na Križevici žele slaviti najznačajniji dan u životu.

No, koliko je kuća na osami čekala obnovu ,bilo je dovoljno da mještani prenose priče o nesretnim sudbinama onih koji su u nju svraćali ili se ondje zaticali.

Bivši vlasnik zapalio je kuću navodno zbog osiguranja, što je, vjeruju mnogi, pokrenulo nesretni niz. Govorilo se i o uglednom opatijskom ugostitelju koji je odlučio s ljubavnicom doći na Križevicu. Ondje su im strah u kosti utjerali nevjerojatni zvukovi, smijeh, lupanje posuđa. Pokušali su krenuti autom, ali je on počeo kliziti prema rubu litice. Tada se dogodilo nešto nevjerojatno. Grom je udario u napuštenu kuću, a vozilo krenulo u željenu smjeru.

Obitelj Nikolac kuću je kupila 1978. godine. Uoči obnove Christian Nikolac, ribar za kojega se odavno zna koliko je praznovjeran, želio se uvjeriti u utemeljenost priča. Odluku o obnovi učvrstila mu je supruga koja je u nekadašnjem hotelu s tek navršenih 14 godina bila na ispomoći.

– Ovdje smo već šest godina i ništa se čudno nije događalo. Upravo suprotno, gosti nam se rado vraćaju, puni su dojmova i kako vele, kod nas se osjećaju odlično – kaže Sanja Nikolac, suvlasnica hotela. Znaju se šaliti i da je Draga di Lovrana kuća veselih duhova jer se uz jezovite vezuju i ugodne priče o parovima koji su se ovdje sastajali i ljubovali, o čemu je spjevana i pjesma.

Čudan osjećaj obuzet će i svakog putnika u automobilu koji će se krivudavom cestom približiti crkvici svetih Petra i Pavla na osami između Topolja i Gajića u Baranji. Već na zavoju radiovalovi kao da ne dopiru do radija u vozilu pa on počne šumjeti. Misterij koji se prepričava godinama šturo je zapisan u crkvenim knjigama. Crkva je još prije dva stoljeća prozvana "ukletom". Sazidana je 1722. po nalogu princa Eugena Savojskog na mjestu na kojem se vodila bitka za progon Turaka. Stoljetna storija kaže kako se kostur pridigao iz kripte i uspravio pred mještanima Topolja.

– Ne vjerujem u te priče. Crkva je sveto mjesto. Jednom sam ovdje došao poslije pola noći i ništa se ne čuje osim šuma vjetra – opisao je velečasni Bojan Slaviček, koji je prije četiri godine stigao na službu u Topolje.

Zadnja misa služena je 1961. godine i od tada se na molitvu dolazi samo na blagdan Petrova. Kameni oltar urušen je za Drugog svjetskog rata, ali nije poznato točno od čega. Zidovi su bijeli, a unutrašnjost skromno namještena. Klupe su drvene, kao i raspelo koje je na mjestu nekadašnjeg oltara.

Ruševina na Medvednici

Kameni pod "prošaran" je misterioznim grobovima. Ne zna se tko je u njima pokopan. Ukupno ih je tri, a na njihovim je pokrovima uklesana mrtvačka glava. Iako je bilo već nekoliko pokušaja da se crkva obnovi, svaki je završio neuspješno.

I Zagrepčani imaju svoje "ukleto" mjesto. Na obroncima Medvednice smjestila se bolnica Brestovac, nekada najmodernija ustanova za liječenje bolesti dišnog sustava u ovom dijelu Europe, a sada ruševina. Gradnju je inicirao liječnik i novinar Milivoj Dežman, koji je ludo volio poznatu zagrebačku glumicu Ljerku pl. Šram, a ona je bolovala od tuberkuloze. Prvi bolesnici ondje su primljeni 1909. godine, a među njima i Šramova, kojoj zagrebačka klinika "Schwarzwald" ipak nije pomogla. Umrla je od tuberkuloze, i to Dežmanu na rukama. Brestovac je radio sve do 1968. godine kada je donesena odluka o zatvaranju zbog promjena u zdravstvenom sustavu te zbog novih medicinskih metoda liječenja tuberkuloze.

Prema navodima nekih posjetitelja i raspravama s foruma, danas Brestovcem lutaju duhovi i osjeća se čudna energija. Neki tvrde kako je riječ o duhu preminule Lady Šram,

– To je mit, ali nikad nikakva sustavna istraživanja nisu napravljena. Zapravo, nigdje u Hrvatskoj nema konkretnih istraživanja o takvim aktivnostima pa sve ostaje samo na priči – zaključuje Drago Plečko, stručnjak za paranormalne aktivnosti.


Preuzeto iz Večernjeg Lista, 2012. godina

--------------

lp, borivoj

http://budan.blog.hr/

Oznake: paranormalno