Volite li kišu?
03.11.2011. | Đurđica Marković
Odnos prema kiši različit je širom svijeta. U klimatski uglavnom umjerenim predjelima Zapadnog svijeta uz kišu se najčešće vezuju negativni pojmovi i osjećaji, pa je kiša uglavnom suprotstavljena sjajnom i uvijek «sretnom» suncu.
I veliki je Vincent van Gogh u svom djelu Kiša u Auvers-u, jednom od njegovih posljednjih djela prije samoubojstva, ovjekovječio kišu. Po mišljenju mnogih, upravo ta kiša odraz je njegovog depresivnog i uznemirenog bića.
Iako je tradicionalno poimanje kiše u Zapadnoj civilizaciji uglavnom negativno, kiša može pružiti užitak i radost. Mnogo je ljudi koji kažu da kiša na njih djeluje umirujuće, a užitak im pruža i sam pogled na kišu koja pada.
Suha područja na Zemlji, kao što su Afrika, Indija i Srednji Istok, kišu dočekuju sa pravom euforijom. Za njih je kiša čista radost i u njoj nema ničega ni tužnog, ni negativnog. Svaki njen dolazak malo je slavlje, a koliko je važna, primjerom pokazuje Botswana, u kojoj se za kišu koristi setswana riječ «pula», koja je ujedno i naziv nacionalne valute, čime se naglašava i ekonomski značaj kiše za tu sušnu zemlju.
Tamo gdje je ima, sa kišom se oduvijek pokušava «izaći na kraj». U tu svrhu izmišljeno je mnoštvo zaštitnih naprava i pomagala, pa su tako nastali, primjerice, kišobrani i kišne kabanice, ali i uređaji za odvodnju poput žljebova i kanala, koji kišu usmjeravaju u odvodne kanale. Većina ljudi za kišnog vremena radije ostaje u zatvorenom prostoru, naročito u tropskim klimatskim uvjetima, gdje je kiša obično praćena grmljavinom, ili u predjelima sa teškim, monsunskim kišama. Iako je kišnica rijetko čista, kišu se na razne načine, ipak, nastoji iskoristiti. Prekomjerna kiša koja pada nakon dužeg, sušnog perioda u kojem se tlo osušilo te ne može upiti vodu, može prouzročiti poplavu.
Mnogi ljudi vole miris koji se širi za vrijeme i neposredno nakon kiše. Izaziva ga posebno ulje (petrichor) koje proizvode biljke, a upijaju stijene i tlo, a koje se tijekom kiše oslobađa i širi zrakom. Pristup kiši često je i romantičan, pa na scene kiše nailazimo kako na filmu, tako i u poeziji, prozi i likovnoj umjetnosti. Na kiši se ljubi, pleše, plače i oprašta sa sobom i drugima. Ima li među nama ikoga tko nije uzdahnuo pod dojmom Cesarićeve «Voćke poslije kiše»?
Zemlja uz koju svi vezuju kišu je Velika Britanija, za koju je kiša postala gotovo nacionalno obilježje. Reputacija je djelomično zaslužena, zbog učestalih kiša koje u zemlju donose topli jugozapadni vjetrovi, koji prate topla golfska strujanja. U područjima oko zapadne obale (uključujući Irsku) padne godišnje između 40 (uz more) i 100 (planine) inča kiše. Istovremeno, manje se zna da u istočnoj i južnoj polovici zemlje, u prosjeku padne manje kiše nego u Jerausalemu i Beirutu (450 do 600 mm u godini).
Najkišovitijim gradom na svijetu smatra se Seattle (SAD). Rašireno je mišljenje kako osim zimi, iz tmurnog i oblačnog neba, kišica u Seattlu lagano rominja gotovo neprestano. Činjenice su, ipak, nešto drugačije. Tako u Seattlu tijekom godine prosječno padne 37.1 inča (942 mm) kiše, što je manje nego u New Yorku, gdje godišnje padne 46,2 inča ili 1173 mm kiše. Dojam o Seattlu kao kišovitijem, vjerojatno leži u činjenici da on ima čak 201 oblačan dan u godini, u odnosu na 152 dana u New Yorku.
Svjetskom prijestolnicom kiše smatra se Vancouver, grad u kojem odjednom padne i do 40 mm kiše. Tijekom zime šire područje grada gotovo je svakodnevno okovano kišom. Iako mnogi stanovnici Vancouvera kišu doslovno mrze, ostaju u njemu živjeti, ponajprije zbog gotovo uvijek sunčanog ljeta.
Govoreći o kiši, Melbourn i Sydney u Australiji također se percipiraju kao kišni gradovi. Iako je uvriježeno mišljenje da u oba grada kroz godinu padne slična količina kiše, činjenice su ponešto različite. Dok u Sydneyu godišnje padne oko 1094 mm kiše, u Melbourne-u je ta količina gotovo upola manja – 544 mm. Možda razlog za percipiranje oba grada kao podjednako kišna, leži u činjenici da Melbourne tijekom godine ima 53 oblačna dana više od Sidneya.
http://blog.meteo-info.hr/zanimljivosti/volite-li-kisu/
Umjesto uredničkih notica - Volite li kišu?
Mene kiša čini nostalgičnom, melankoličnom...
Ritam kapi mi budi reminiscencije na najzatrpanije trenutke mog života, u meni...
Prepustim se tom ritmu, automatski obavljam dnevne radnje i sve mi je nalik dugom meditativnom putovanju, vožnji u kojoj ja nisam pilot...
I samo se čudim kako se nekih stvari u mom životu nisam dugo, duuugo sjetila, a sad, u ritmu kišnih kapi naviru li, naviru...
Naoko niotkud...
Baš je čudna ta kiša...
Ili je samo čudan njezin učinak na mene...
A volite li vi kišu...?
Vaša urednica
Irida