Sirene pjevaju Fado : roman

U Kaliforniji odrastao sin iseljenika-bjegunaca s jednoga jadranskog pučinskog otoka, nekoliko dana po stjecanju punoljetnosti dobiva darovni ugovor kojim mu nesuđeni ženik njegove majke... daruje golemu kuću, sagrađenu 1936. godine kao budući dom obitelji koja nikad nije nastala, jer je izabranica Andrije Razmilića pobjegla sa siromašnim ribarom, i to njegovom, Razmilićevom, barkom.

Prolaze godine, a Sebastijan Jerolimov - premda luta svijetom kao fotoreporter - ne nalazi hrabrosti otputovati na otok svojih korijena, jer je odbijanje dara samo povod takvom odlasku, a razlozi mnogi, gorki, teški po dušu čovjeka stasalog i vrijednosno oblikovanog u improvizoriju iseljeničke obitelji koja se raspala još u logoru za prihvat bjegunaca iz ondašnje Jugoslavije... Konačno, on stiže na otok u jednom prosinačkom tjednu 1989. godine, suočava se s očekivanim i ni najmanje zamišljanim aspektima otočke stvarnosti, povijesti obiju svojih familija, drugih ljudi dodirnutih njihovim sudbinama - da bi, u samoći pustoga otočkog mjesta, spoznao sebe, otvorio se ljubavi za koju je vjerovao da više nije sposoban, doživio susret s jednom osebujnom ženom, zatočenicom otoka i svoje obiteljske situacije...


"Sirene pjevaju Fado" roman je nekoliko slojeva radnje, karakterizacije likova, njihovih psiholoških usidrenja, interakcija koje su rijeko dijalozi, a češće monolozi ljudi otvrdlih u samoći, isključenosti, nemilosti sudbine. Žanrovski, priča o korijenima, sukobu nikada jasno zaokruženih snova i jave koja bi razgradila i najzaokruženije, ovaj roman istodobno je saga o iracionalnosti što ju insularizam zakonomjerno porađa, češće suzbijajući ju prividom "normalnosti", nego dopuštajući joj da živi; paradoksalno, dok životnim ambijentom otočana vlada nesavladiv kaos, groblje je uzor svrhovita reda... pa čak i drvored čempresa na putu prema njemu nosi pečat "memorijalne racionalnosti", nasuprot "konfuzno-difuznom" stanju naselja, psihe otočana, pa i onih koje otok zarobi magijom jalove egzaltacije...

Zidar đavoljeg mosta : Roman

U ovom romanu (temeljito prerađenoj verziji djela "Okovani snima") autor donosi romansiranu povijesnu fresku iz druge polovice 17. stoljeća, radnja koje počinje na dan katastrofalnog potresa što je razorio Dubrovnik 6. travnja 1667. godine: jedan putnik, kojemu je Grad trebao biti posljednja postaja na 22 godine dugom putu Balkanom - u trojakoj misiji, skupljača informacija o svim vrstama privrednih djelatnosti, ispovjednika i propovjednika, te tumača snova ljudima koje je tih godina susretao - ostao je bez goleme zbirke zapisa o svemu zamijećenom tijekom dugih godina lutanja balkanskim bespućima; spasio je samo tajnu geografsku kartu područja južno od Save i Dunava do Egeja, sa stotinama jedino njemu znanih znakova... a izostao je i njegov susret s poslodavčevim predstavnikom koji je tog dana trebao doploviti venecijanskim brodom iz Korčule.

Jorgis Nikoloudis, poput brodolomnika koji se plodova dvadeset i dviju godina svojih lutanja drži još samo s pomoću mape skrivene u monaškom pojasu, spontano polazi prema franjevačkom samostanu na Visovcu - iz kojega je godinama dobivao upute i plaću - ili prema manastiru Krka?... gdje bi, kao grčko-pravoslavni redovnik, mogao naći privremeno utočište; tijekom tjedna putovanja Dalmacijom opustošenom mletačko-turskim ratom susreće žene i muškarce raznolikih sudbina - s odrazima u njihovim neobičnim snovima, koje im tumači, ocrtavajući svojim riječima imaginarne krajolike kojima tumaraju njihove duše - te se prisjeća događaja u svom životu obilježenom teškim izazovima tijelu i duši, savjesti i razumu.

"Zidar đavoljeg mosta" roman je triju tokova/razina radnje: u njemu se prepliću kadrovi biografije središnjega lika, čovjeka osebujne utilitarne misije (što bismo ju danas nazvali privrednom špijunažom), njegovog iskustva duhovnika koji ne zna za kompromise ni licemjerje, te slike iz života ljudi kojih se sudbinski putovi ukrštaju ili dodiruju s njegovima.

Obogaćen snažnim dijalozima, slikama jarkih boja mediteranskog podneblja, vječnim humanim vrijednostima ozračenim vremenom zločina i stradanja, prizorima u kojima se gubi granica stvarnog i fantastičnog, zdravorazumskog i mističnog... ovaj tekst je poput rijeke asocijacija u čije meandre pisac uvodi eros i tanatos, malodušje i strast, mržnju i odanost, opačinu i pohlepu, bezvjerje i strah od Boga i njegove neuhvatljive pravde... stvarajući snažnu fresku kojom, slijedeći svoje poslanje, kroče i susreću se arhetipske osobnosti, oslikane plastično poput likova chiaro-scuro ikona zatečenih u krajoliku situacija što od njih ponajprije zahtijevaju svjedočenje svijesti o Božjemu daru i naumu, o svrsi njihova dolaska na svijet.

Iako je radnja ovog djela smještena u stvaran povijesni kontekst 17. stoljeća i konkretan geografski prostor od Bosne i Dalmacije do Peloponeza i Trakije, ono nije povijesni roman, nego u ljutu kamenu isklesana storija o neprolaznim iskušenjima i vrijednostima kojima se ljudsko biće, sputano nesklonošću sudbe, samoostvaruje u plemenitosti, ljepoti, ljubavi i časti. Utemeljen na paradigmi mosta, simbola nastojanja čovjeka da se potvrdi djelom jednako utemeljenim u potrebi za prelaskom rijeke (simbolom svladavanja ograničenja) i mašti kojom 'spaja ono što je Svevišnji razdvojenim stvorio', ovaj roman kompleksna je rasprava o Čovjeku i njegovim vrijednostima na nikada neprijepornoj međi Dobra i Zla.

Žena-oganj-more : Sredozemne pripovijesti

Nakon dviju kolekcija pripovjedaka, triju romana i jednoga politološko-fenomenološkog eseja od stotinjak stranica, Stjepo Martinović dovršio je treće svoje „konavoske priče“, ovoga puta re-deklarirane kao „sredozemne pripovijesti“ pod naslovom "Žena-oganj-more".

Kao što je ponikao izvan šablona trenda, stilske matice, generacije... Stjepo Martinović nastavlja pisati osebujno; koliko god se u njegovim pripovjetkama dade naslutiti poznavanje suvremene književnosti „naših prostora“ – netko će vjerojatno, barem u dijelu njegovih priča, osjetiti nešto selimovićevsko, andrićevsko, marinkovićevsko – nikako mu se ne može pripisati ni naslanjanje na autore koje bjelodano savršeno poznaje, a kamoli bilo kakvo stilsko epigonstvo... što jednako može biti blagoslov i prokletstvo, odnosno koristiti i škoditi percepciji Martinovićeve proze u današnjeg čitatelja, zbunjeno raskoračenog između tradicionalnoga (kojemu se naprasno odriče vrijednost!) i modernoga, češće serviranog u obliku banalne senzacije, nego literature koja će izdržati kušnju vremena.

Usuđujem se tvrditi da proza ovog autora hoće opstati na rešetu trendova i ukusa, upravo zahvaljujući svojoj „isključenosti“ – koja joj daje svevremensku i transgeneracijsku vrijednost.

Ukratko, "Žena-oganj-more", uza svu tematsku i stilsku raznolikost, kolekcija je vrhunski izbrušenih priča, ispisanih brižno i strastveno, duboko proživljeno i sa zamjetnim pomakom od (čiste) inspiracije prema „obrtničkom cizeliranju“, nikako na štetu autentičnosti, koja se može začeti samo u ognju nadahnuća.

Iz recenzije: Borivoj Radaković   

Da ova zbirka ne završava pripovjetkom naslovljenom „La paloma“ – bila bi lišena uskličnika na kraju! Naime, ova priča – premda se naslanja na ranije Martinovićeve zapise o emigrantskim sudbinama – potpuna je inovacija u njegovom opusu: priča o prokletstvu što ga žrtva doživljava kao Stvoriteljevu pakost, kojoj uzvraća autodestruktivnom pobunom s jedinim mogućim ishodom, samovješanjem. Mnogo toga priziva ova čudna pripovjetka, mnoge reminiscencije i mnoge duhovne/stilske „kumove“, od Josepha Conrada do (piscu savršeno poznatoga) Nikosa Kazantzakisa, ali to nikako ne znači da se Martinović „objesio o ruku“ ijednom od njih.

Besprijekorno strukturirana, izvanredno dojmljive progresivne dramaturgije i epiloga poetike lapidarnoga nadgrobnog slova, ova pripovjetka s razlogom je uvrštena kao posljednja od devet (također izuzetno logično razmještenih), jer ona jest kruna – i krunski dokaz da niti jedan od (malobrojnih, ali definitivno zbog nerazumijevanja njegove literature, nemoći književne kritike da ga „objasni“ utrpavanjem u neki simplificiran pretinac!) komplimenata što ih je Stjepo Martinović pobrao od 2009. do danas nije bio neutemeljen.

Iz recenzije : Julijana Matanović    

Agrigento

"Agrigento" je višeslojna, visokim literarnim artizmom ispričana priča o skupini raznovrsnim sponama povezanih likova – kojima običan, svakodnevni život, nije dovoljan da bi se potvrdili u svomu intelektualnom trajanju. Ključni su protagonisti vremešni liječnik Pausanias Ankite – zaokupljen antičkom poviješću sicilijanskoga grada Agrigenta i njegovim najslavnijim sinom, filozofom Empedoklom – zatim njegova kći Isabella, slikarica u potrazi za duhovnim samootkrivanjem, Gaetano, sudionik "olovnih godina" u Italiji šezdesetih, Grk imenom Linos, koji bježi iz domovine urušene ekonomskom i društvenom krizom, te dolazi u Agrigento u potrazi za svojom prvom ljubavlju, svećenik don Giuseppe, nostalgično uronjen u bolju prošlost otoka...

Njihova interakcija postupno se razvija i raste kao himna nekadašnjoj Siciliji, ali i svakomu mikrokozmosu koji je znao mnogo naklonjenija mu vremena. Ispisan u najboljoj tradiciji velikoga europskog romana, realistične arhitekture, ali i magijskog ozračja, "Agrigento" je posveta europskoj tradiciji i intelektu, vječnom porivu da se krene dalje, da povijest odista bude učiteljica života.


***

Suvremeni grčki književnik Kostas Hatziantoniou rođen je 1965. na Rodosu, diplomirao je pravo na Atenskom sveučilištu, a u u književnosti se javlja od 1990. godine, kao urednik i nakladnik literarnog časopisa Remvie. Otada surađuje s grčkim književnim listovima i uredništvima enciklopedijskih publikacija, pišući osvrte i recenzije, kritičke eseje i povijesne prikaze. Za literarna ostvarenja dobio je godišnju nagradu Grčkoga PEN kluba, Zaklade za suvremenu kršćansku književnost i ugledno nacionalno priznanje "P. Foteas". "Agrigento" je drugi roman ovog autora, a 2011. je proglašen Europskim romanom godine.   

Isusovo zadnje iskušenje

Za objavljivanje hrvatskog izdanja vjerojatno ne najpoznatijeg (taj primat ipak pripada "Grku Zorbi"), ali nedvojbeno najboljega romana "grčkog Cervantesa", njegov je hrvatski izdavač imao tri razloga: zaokružiti projekt uvedbe nepravedno zapostavljenoga mediteranskog i europskog klasika Nikosa Kazantzakisa u hrvatski kulturni prostor, započet prevođenjem romana "Sveti Franjo, siromah u Boga" i nastavljen "Zorbom", zatim približiti hrvatskom čitatelju ovo navodno "kontroverzno" djelo - proglašeno takvim na temelju harange katoličkih konzervativaca protiv filma "Posljednje Kristovo iskušenje"  Martina Scorcesea, nastalog vrlo slobodnom interpretacijom ovog romana - te pridonijeti rehabilitaciji autora kao kršćanskog pisca, što on nesumnjivo jest, usprkos tomu što je ovaj naslov još uvijek na famoznomu vatikanskom popisu zabranjenih knjiga.

Zapravo, potonje nije ni potrebno - dovoljno je pročitati što sâm Kazantzakis kaže u prologu, u kojem nema ni traga nekakvom nastojanju za provokacijom, iritiranjem, skandaliziranjem... jer njegovu književničkom talentu, fascinantnom poniranju u život i muku Isusa Krista, te filozofskoj dubini ništa od toga nije ni trebalo.


"Nikad nisam slijedio Kristov krvav uspon na Golgotu s toliko užasa, nikada nisam proživljavao njegov život i muku tako snažno, s toliko razumijevanja i ljubavi, kao onih dana i noći kad sam ispisivao 'Isusovo zadnje iskušenje'. Stavljajući na papir ovu ispovijed o patnji i golemim ufanjima čovječjega roda bio sam tako uzbuđen da su mi se oči punile suzama - nikada, kao tad, nisam osjećao da Kristova krv pada kap po kap u moje srce s toliko blagosti i toliko boli.

Da bi dosegnuo Križ, vrhunac žrtve - a time i Boga, vrhunac nematerijalnoga - Krist je prošao sve stepenice što ih savlađuje čovjek koji se bori. Stoga nam je njegova patnja toliko bliska - zato ju prihvaćamo kao svoju i njegova nam se konačna pobjeda čini budućom našom. Onaj dio Kristove naravi koji je bio duboko ljudski pomaže nam da ga razumijemo i volimo, te da stoga slijedimo njegovu Muku kao da je naša vlastita. Da nije imao u sebi toga toplog ljudskog elementa, nikad nam ne bi mogao dirnuti srca takvom uvjerljivošću i nježnošću - ne bi nam mogao postati uzor u našim životima. Borimo se - vidimo kako se on borio, pa nađemo nove snage. Spoznajemo da nismo sami na ovom svijetu: on se bori na našoj strani.

Svaka je prepreka na njegovom putu postala miljokaz, prigoda za daljnji trijumf. Pred nama je stoga uzor, onaj koji osvjetljava naše pute i snage nam daje.

Ova knjiga nije Kristov životopis, ona je ispovijed svakog čovjeka koji se bori. Napisavši ju, ispunio sam moju dužnost čovjeka koji se itekako borio, doživio mnogo gorčine u životu, ali i mnogo ufanja. Stoga sam siguran da će svaki slobodan čovjek koji pročita ovo djelo, tako prožeto ljubavlju, voljeti Krista više nego ikad ranije i dublje nego što je i pojmio da može."

(N. K.)


**

Odlomak iz Isusovog dijaloga sa Savlom/Pavlom, koji je ponajviše izazvao gnjev crkvenih dogmata:
      
"Ne dam ja ni šuplje pare za to što istina nije ili što jest, a niti vidjeh li ga ili ne, bješe li na križ raspet', il' ne bješe... jer ja stvaram istinu! Stvaram ju od tjeskobe, žudnje i vjere. Ne borim se da bi' ju našao, nego ju gradim. Zidam ju višu od čovjeka i time tjeram čovjeka da raste. Ako se svijet treba spasit', onda treba... - čuješ li ti mene?! - ...neupitno je potrebno da ti budeš razapet, pa ću te i razapet', htio ti ne htio... k'o što je potrebno i da uskrsneš, te ću te i uskrsnuti, bilo ti pravo il' ne bilo. Što se mene tiče, možeš ti ostat' sjedit' ovdje u svomu ubogom selu i djeljat' kolijevke, korita i djecu. Ako baš hoćeš znat', umijesit ću ni od čega tvoj lik - tijelo, trnovu krunu, čavle, krv... jer je sve to sad građa sustava spasenja - on je nezamisliv bez toga. U svakom zakutku svijeta, bezbrojne će oči pogledat' put neba i vidjeti te u zraku - raspetoga. Plakat će, a suze će im spirat' sve grijehe s duša. A onda ću te, trećega dana, dići iz mrtvih, jer bez uskrsnuća nema spasenja. Najstrašniji nam je dušmanin smrt, a ja ću ju dokinut'... a kako? Uskrsavajuć' tebe, Isuse, sine Božji - Mesijo!"

"Ne drži ti to vodu! Dići ću se i uzviknut' da ne bjeh razapet, da nisam ustao iz mrtvih, da nisam Bog!... A što se smiješ?!"

"Viči što god hoćeš, ne bojim te se. Pače, više te i ne trebam - pokrenuti se kotač zahuktao, 'ko ga sad može nadzirat'?"