Sjećaš li se Sutjeske?



Prije osam dana svečano je proslavljena sedamdeseta obljetnica iskrcavanja savezničkih snaga na obalu Normandije. Zapadna civilizacija ovaj ratni poduhvat slavi kao ključni trenutak Drugog svjetskog rata, zahvaljujući kojem je slomljen nacizam. U pitanju je neka vrsta falsificiranja povijesti, jer za slom Hitlerove ratne mašinerije nije presudan bio Dan D, nego herojska borba Crvene armije na Istoku. Kako bilo, godišnjica iskrcavanja saveznika obilježena je svečano i dostojanstveno. Ovih dana pak navršava se 71. godišnjica jednog od naših dana D. U pitanju je obljetnica Bitke na Sutjesci, koja se odvijala od 15. svibnja do 15. lipnja 1943. godine. U mitskom okršaju partizanskih jedinica predvođenih Josipom Brozom Titom s njemačkim, bugarskim, talijanskim, ustaškim i četničkim jedinicama poginulo je nešto manje od 7.5 tisuća narodnooslobodilačkih boraca. Najviše je na Sutjesci poginulo Dalmatinaca. Iz Prve dalmatinske udarne brigade poginula su 564 borca. Druga dalmatinska udarna brigada ostala je bez 746 borca. Treća dalmatinska udarna brigada na Sutjesci je izgubila 530 boraca. Nema grada u Dalmaciji koji nije ostao zavijen u crno tog lipnja 1943. godine. Nema sela u Dalmaciji koje Sutjesci u tih mjesec dana nije prinijelo žrtvu. Najviše su stradali Šibenčani i Šibenčanke – 787 mrtvih, a potom Splićani i Splićanke - 190 mrtvih. Na Sutjesci je, između ostalih, ubijen i veliki hrvatski pjesnik Ivan Goran Kovačić. Nisu, dakako, u Petoj ofanzivi ginuli samo Hrvati, odnosno hrvatski građani i građanke. Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina također su dale svoje mladiće i djevojke.
Ta činjenica dio je odgovora na pitanje koje na ovom mjestu želimo postaviti: zašto smo zaboravili Sutjesku? Zašto je Hrvatska zaboravila svoje heroje i heroine? Zašto ih je zaboravila njihova majka – Dalmacija? Mladići i djevojke koji su ostavili kosti na Sutjesci nisu odgovorni za zločine koje je u osvetničkom pohodu počinila Titova armija. Motivi koji su ih vodili u rat protiv nacističkih i fašističkih okupatora bili su plemeniti da plemenitiji ne mogu biti. Međutim, heroja i heroina Sutjeske u Hrvatskoj se gotovo nitko ne želi sjećati. Počast im odaju još samo rijetki živi suborci i nešto mlađeg svijeta kojemu se u ovih dvadeset godina nije dalo isprati mozak. Problem je, dakle, velikim dijelom u gore navedenoj činjenici, što su hrvatski partizani i partizanke ginuli zajedno sa srpskim i bosanskohercegovačkim drugovima i drugaricama. Modernoj Hrvatskoj takva povijest je neprihvatljiva. U Hrvatskoj je, čini se, neprihvatljivo slaviti bilo što iz vremena kad su se Srbi, Hrvati i Bošnjaci bili jedno; kad su se borili protiv zajedničkog neprijatelja, nacističke njemačke i fašističke talijanske vojske te domaćih izdajnika – ustaša i četnika. Antifašizam pod čijom zastavom su na Sutjesci stupali i ginuli Dalmatinci i Dalmatinke danas je u Hrvatskoj dobar samo za Ustav, a taj Ustav nije ništa drugo nego bezvrijedni komad papira kojeg nitko ne poštuje i kojeg svaka garnitura vlasti mijenja kako joj padne na pamet. S tribina hrvatskih stadiona danas se ori ustaški pozdrav, a u društvu se čini sve kako bi taj pozdrav bio u potpunosti prihvatljiv. Sutjeska je zaboravljena, zaboravljeni su hrabri Dalmatinci i Dalmatinke, a spomenici podignuti njima u čast odavno su porušeni ili u boljem slučaju zapušteni.
Malo je zemalja u svijetu koje su tako pljunule na svoje najhrabrije sinove i kćeri kao što je to učinila Hrvatska. Na dan kad ovo čitate na Sutjesci se održava spomen na poginule partizane i partizanke. Naći će se u toj krvavoj gori nekoliko tisuća ljudi, ali među njima, spremni smo se kladiti, neće biti visokih predstavnika Republike Hrvatske. Sjećanje na Sutjesku u ovoj zemlji postalo je politički neprihvatljivo. Sjećanje na herojstvo najboljih koje je ova zemlja dala danas se tretira kao – jugonostalgija. Prihvatljivo je urlati »za dom spremni«, prihvatljivo je slaviti ratne zločince, prihvatljivo je djecu u školi učiti da partizani nisu bili ništa drugo nego komunistički razbojnici i ubojice, prihvatljivo je obilježavati obljetnicu vojne jedinice koja nosi ime po ustaškom zločincu Rafaelu Bobanu, ali Sutjeska – to se ne smije. Generacije koje su Hrvatsku dovele na rub propasti, moralne i ekonomske, pljunule su na generacije koje su ovoj zemlji donijele slobodu od stranih okupatora, slobodu od rasnih zakona, slobodu od zločinaca koji su otvarali koncentracijske logore i u njih otpremali ljude samo zbog nacionalnosti i političkih stavova. Ipak, nismo svi spremni zaboraviti Sutjesku i »dok se čuje zadnja puška s Ljubinog groba računajte da smo u punom sastavu«.

Iz Novog Lista

-----------

lp, borivoj

http://budan.blog.hr/