Vrijeme prolazi. Neumitno. Kao svjedok svega što je proteklo u mojih pedeset i kusur godina, i sadašnjeg vremena, ostajem zatečena silnim promjenama, koje, na žalost, više vuku unatrag, nego naprijed.

Nisam političar. Politika me nikad nije posebno zanimala, ali, ne možeš je izbjeći, jer ne živiš izoliran i sam na kraju svijeta, iako si otok..

I nisam nostalgičar. Samo pokušavam pohvatati te čudesne konce, koji su moju generaciju držali nekako na okupu i na svom mjestu.

Pronađoh na fejsu jedan "plakat"- koji me je potakao na razmišljanje:

Svaki dan, u staračkom domu, slušam jednu te istu priču, bake, koja je uredno zaradila svoju mirovinicu, radeći kao radnica u jednom poduzeću. Rano je postala udovica, i morala se svojski potruditi da na poslu ne zakaže, jer je imala dvoje male djece.. Radila je prekovremeno, svima koji su je zamolili da ih zamijeni, uskakala je kao pomoć. Jednom rječju, vrijedna i tiha djelatnica. I kao nagradu, za svoj trud, dobila je besplatno ljetovanje na moru, u tadašnjem tvorničkom odmaralištu. More je tada prvi i posljednji puta vidjela u životu.

Firma je vidjela koliko bi joj to značilo, i ona je otišla u mirovinu, kao poštovani i cjenjeni radnik.

Danas, ne da se rad ne cijeni, nego je postao mučno sredstvo za golo preživljavanje, pa i iživljavanje nadređenih.

Tvornice odlaze u stečaj, radnike se degradira na sve moguće načine. Donose se novi apsurdni zakoni, gdje se ne nagrađuje više vjernost i iskustvo, nego naprotiv, smanjuje se dohodak, iliti plaća ako se ima duži staž..

Sjećam se, moja majka je radila u poduzeću, kad je poplava uništila unajmljenu kuću gdje je stanovala sa nas petero djece. Bila je već rastavljena, i vjerovatno joj je bilo teško. Poduzeće joj je bez imalo zadrške odmah kupilo stan, jer se imalo osjećaja i duše za male ljude.

Danas deložiraju obitelji sa djecom na ulice, bez imalo sućuti.

Nije ovo nostalgija, samo iznošenje činjenica o vremenu u kojem sam živjela, a o kome današnji mladi samo znaju iz priča.

Da li se kralo u prošlom sistemu?

Da li su se činile stvari koje nisu za priču?

Jest.

Ali se i ljudima davalo što im pripada, pa i poštovanje.

Ne sjećam se da se kopalo po kontejnerima, jer umirovljenici ne mogu preživjeti mjesec sa svojom mirovinom.

Ne sjećam se da je u školama bilo nasilja, bahatosti, nepoštivanja nastavnika, pa i djece koja su gladovala, dok su drugi jeli svoje užine.

Bile su čajne kuhinje i u moje vrijeme u školama, ali prilagođene svim roditeljima, tako da su sva djeca mogla dobiti svoj obrok u školama.

Nije bilo naglašavanja klasne razlike, nacionalizam se kresao koliko se mogao.

Reklo bi se, Tito je bio vladar koji je išao na sistem da pomiri jednakosti, a ne da zavadi, pa vlada.

Znao je da susjedi u svađi neće donijeti dobrobit nikome.

Ponavljam: nisam političar, samo prikazujem presjek vremena, kakvog sam ja osjetila iz svoga kuta.

Možda su drugi vidjeli igre iza paravana, ali sve to nije sada bitno.

Današnje vrijeme ne pruža nikome nadu: niti mladima, niti starima.

Možda je razlog što više nema vrsnog i mudrog nositelja vlasti.

Jer vladari, prije svega, moraju osjetiti narod. I pružiti mu što treba, da bi dobili natrag što trebaju dobiti.