Uporno i dosadno glasanje telefona tjera me da izđem iz toplog i mekog skloništa.Ustaj, viče na sav glas novi je dan! ustanem na dvije noge, jes! Uspjela sam isprve...Bauljajući do kupaonice, ništa udareno, slomljeno, razbijeno, pa i ovo lice što mi se smješi iz ogledala nije tako strašno, pa smiješi se!A onda borba sa stepenicam do kata ispod i buđenje uspavane djeve i opet taj lik, s osmjehom škilji sramežljivo iza ugla....Pa opet natrag po stepenicama, pa spremanje doručka i užine za ponijeti i razgovor i buđenje jače polovice i ispračaj do vrata i odlazak sa željom da dan bude sunčan i radostan....

I bude; kreativan i sunčan i smješan i šašav i žut i plav.... i tako do večeri kada slavimo što smo imali još jedan zdrav i lijep dan, ispunjen ljubavlju, radom, vjerom i snagom za sutra.

Zahvalni za svaki tren, radimo najbolje proslave svakog dana koji doživimo, jer previše je toga ružnog i čudnog kamenja na našim putovima, da bismo čekali i slavili samo one neke posebne dane kad je cesta glatka i nema prepreka, jer tko smo mi zapravo da smijemo iščekivati više od ovoga obilja ljepote, sklada i mira oko nas i ne proslaviti svaki izlazak sunca i svaku kap rose, svaki rascvali cvijet i izniklu mladu biljku, svaku lijepo vidljivu zvijezdu i mjesec koji nam virka u sobu, svaki radosni vau kad nas vidi naša lajavica i svaki osmjeh koji dođe iznenada?