Platon je rođen 427. g. pr.Kr. sedmoga dana mjeseca targeliona koji bi odgovarao drugoj polovici našeg svibnja. Rođen je na isti dan kada se na otoku Delu slavilo rođenje Apolonovo i stoga su ga kasnije zvali Apolonovim sinom i glasnikom.

Rodom je bio iz aristo­kratske obitelji koja je s očeve strane potekla od Kodra, zadnjeg aten­skog kra­lja, a s majčine od Solona. Njegovi roditelji, Ariston i Periktiona, dali su mu po djedu ime Aristokle i od rođenja ga pažljivo odgajali, omogućivši mu najbolje obrazovanje. Nadimak Platon (Široki, Plećati) stekao je od učitelja gimnastike, Aristona iz Arga, zbog široka čela, pleća, načina govora ili širine duha. Premda je imao najbolje učitelje iz gimna­stike, muzike, matematike, geometrije i filozofije, te čitao spise starijih mislilaca, jonskih kozmologa i Anaksagore, najdublji pečat na njega ostavit će Sokrat kojega će ovjekovječiti u svojim dijalozima. Dan prije njihova prvog susreta, usnut će Sokrat san kako mu s Erosovog žrtvenika dolijeće labud, Apolonova ptica, slijeće mu na grudi, a potom, kako su mu odmah izrasla krila, odlijeće prema nebu s pjesmom koja očarava i ljude i bogove. Kad je sutradan ugledao Platona kome je tada bilo dvadeset godina, odmah je shvatio značenje sna i rekao je da je to labud kojeg je vidio u snu. Ovaj će susret izazvati preokret u Platonovom životu. Sokratova životna mudrost i vrlina osvojile su Platona i on će mu ostati vjeran čitav život.

PLATONOVA ATENA

Atena, nekoć stjecište filozofa, umjetnika, državnika i vojskovođa, u Pla­tonovo je vrijeme živjela u sjeni tih davnih vremena.

Nakon pobjede u Per­zijskim ratovima, uslijedio je krvavi Peloponeski rat, a kad su 404. g. pr.Kr. poslije pada Atene na vlast došli aristo­krati, Platon se, kako je naveo u svom autobiografskom Sedmom pismu, želio posvetiti zadacima državnog života. No, ubrzo je postalo očito da je raniji ustav u odnosu na vladavinu nove vlasti bio pravo zlato. Godine 403. pr.Kr. ponovo je uspostavljen raniji demokratski poredak koji će četiri godine kasnije osuditi Sokrata, prema Platonovim riječima “naj­pravednijim čovjekom svoga vremena”, na smrt.

Opći gubitak moralnih vrije­dnosti, koji se ogledao prije svega u politici, a odatle se, kao izvjestan kriterij “antivrijednosti”, prenosio i na ostale aspekte života i samoga društva, učvrstio je Platona u uvjerenju: Sve to što sam vidio i još štošta slično, što nije bilo beznačajno, ogorčilo me i odvratilo od tadašnjih zala, nazvavši zlom ono što se događalo u političkom životu Atene.

PUTOVANJA

Nakon Sokratove smrti, Platon, kao i većina Sokratovih učenika, napušta Atenu. Putuje u Megaru kod Euklida koji je osnovao megarsku školu. Iz Megare odlazi u Egipat gdje je učio od hijerofanata u Heliopolisu i Memfisu. Diodor navodi da se u njegovo doba, kad je on sam posjetio ove krajeve, Helenima pokazivala kuća u kojoj je Platon boravio zajedno s jednim pitagorejcem. Odatle odlazi u Kirenu (današnja Libija) ­gdje je duže vrijeme ostao kod glasovitog matematičara Teodora, s kojim se upoznao u Ateni prije Sokratove smrti. Iz Kirene odlazi kod pitagorejaca u Veliku Heladu, kako se onda zvala južna Italija zbog velikog broja helenskih kolonija. Pitagorejsko središte bio je mirni i sretni grad Tarant u kojem je postojala jaka pitagorejska tradicija, a na čelu mu je bio Arhita, matematičar, državnik i filozof. Posredovanjem pitagorejaca, Platon je pozvan u Sirakuzu, na dvor tiranina Dionizija Starijeg. Usprkos svim Pla­tonovim nastoja­njima, Dionizije se nije dao privoljeti na uspostavljanje humanijeg poretka, štoviše, Platon je pao u nemilost i njegovo je prvo putovanje na Siciliju završilo gotovo kobno. Kapetanu broda na koji se ukrcao Platon Dionizije Stariji je dao tajni nalog da ga ubije ili proda u roblje. Kapetan ga je iskrcao na otok Eginu i prodao. Eginjani su ga, premda je u to vrijeme bio donesen zakon po kojem svaki Atenjanin koji stupi na tlo Egine mora biti ubijen zbog neprijateljstva s Atenom, odlučili poštedjeti “jer je filozof” i prodali su ga kao ratnog zarobljenika. Sudbina je htjela da se tada na trgu za prodaju robova slučajno zatekao imućan stranac, Anikerid iz Kirene, koji je bio upo­znao Platona i sprijateljio se s njim za vrijeme njegova boravka u toj afričkoj koloniji. On je otkupio zarobljenika i poslao ga u Atenu prijateljima. Ovi su odmah sakupili novac kako bi ga vratili iskupitelju, ali Anikerid je to odbio rekavši da nisu oni jedini dostojni pobrinuti se za Platona. Ovu priču navode Plutarh i Diogen Laertije, koji još dodaje da je od sakupljenog novca kupljen dio zemljišta i kuća gdje je kasnije djelovala Akademija.

Dobra strana ovog putovanja bila je ta što je Platon upoznao Diona, brata Dionizijeve žene, i ovo će se prijateljstvo kasnije pokazati daleko značajnijim od poznanstva s Dionizijem Starijim.

AKADEMIJA

Kada se Platon nakon deseto­godišnjeg putovanja vratio u Atenu 387. g. pr.Kr., osnovao je u vježbalištu, koje je dobilo ime po heroju Akademu, filozofsku školu nazvanu Akademija. Pred njenim se ulazom, kako piše Pauzanija, nalazio žrtvenik posvećen Erosu, najstarijem od svih bogova, kako je rečeno u Platonovom dijalogu Gozba ili O ljubavi. Unutar pro­stora Akademije nalazilo se svetište posvećeno Muzama, zaštitnicama ljudskih umijeća, te žrtvenici posvećeni Prometeju, Hermesu, Ateni i Heraklu. Tu je rasla i maslina za koju kažu da je druga po redu izrasla u Ateni, nakon one koja se nalazila u blizini same Akropole.

Platon je u početku poučavao u samom vježbalištu, a kasnije u vrtu i kući u koju se preselio i tu živio u društvu mladih ljudi koji su dolazili ne samo iz Helade, nego i iz stranih zemalja, jedni zbog zna­nja, drugi zbog općeg obrazovanja i pripremanja za državnu službu.

To je bila prva škola filozofije ­ustrojena kao sveučilište; imala je svoj statut, program, pravila ponašanja, spavaonice za učenike, knjižnicu i sve ostalo. Nastala je po uzoru na pitagorejsku školu, ali s tom razlikom što se učenici nisu odvajali od svijeta. U Akademiji su se osim filozofije poučavale i proučavale matematika, geometrija, astronomija, govorništvo, muzika, logika, gramatika, etika i mnoga druga znanja koja su imala za cilj upoznavanje samog čovjeka, odnosno prepoznavanje ključnih moralnih vrijednosti koje pojedinac može razviti.

Platon nije napla­ćivao svoja predava­nja, nego se škola uzdržavala redovitim prilozima učenika. Sa svojim je učenicima Platon bio u svako­dnevnom kontaktu, bilo u učionici, bilo za objedom. Ručanje je bilo zajedničko, što je imalo veliku odgojnu ulogu, i zato su kasnije Speusip i Ksenokrat, Platonovi neposredni nasljednici na čelu Akademije, pisali pravilnike za ovu vrstu susreta.

Iako se Platon nakon Sokratove smrti odrekao neposrednog političkog rada, prihvatio se odgoja i obrazovanja novog naraštaja koji će kao istinska aristokracija duha i karaktera prenijeti etičko-političke ideje čitavom helenskom svijetu i pra­ktično ih ostvarivati u mnogim gradovima. Mladi ljudi koji su pohađali predavanja u Akademiji nisu se odricali aktivnog sudjelovanja u političkom životu nego su se, upravo suprotno, pripremali uspostaviti bolje političke sustave koji će odisati duhom najboljih ­zakona.

Kako u svojoj knjizi Historija helenske etike kaže M. N. Đurić: U tim mladim ljudima još jednom je, kao zlato večernje rumeni, zablistala moralna snaga i ona se uzdala da će moći preporoditi svijet koji je već klonuo prema svom smiraju. U Platonovo vrijeme Akademija je doista bila etičko-politička matica i njena etičko-politička mudrost i snaga odrazit će se u Herakleji, Sirakuzi, Aterneju, Peli i kasnije u Megalopolisu. U Akademiji se njegovala i znanost koja je bila potrebna da se razviju i utvrde nove norme života i sazdaju novi ljudi koji će svojom prije svega etičkom, a onda i političkom moći od polisa stvoriti kalipolis, odno­sno od države stvoriti uređenu i valjanu državu. Da bi se to moglo ostvariti, nužna je bila moralna formacija mladih ljudi u kojima bi politička moć bila udružena s filozofskim obrazovanjem.

Uglavnom se smatra da je školovanje u Akademiji trajalo deset godina, a mnogi su učenici kasnije nastavili širiti njene ideje po čitavom Sredozemlju i gotovo da nema grada do kojeg nije dopro njezin utjecaj. Iz popisa Akademijinih članova, od kojih je jedan odlomak pronađen u Herkulaneumu u Italiji, vidi se da je redovan član bio i jedan Kaldejac. Predavanja su slušale i dvije žene: Lastenija iz Mantineje i Aksiotija iz Flijunta u Arkadiji koja je počela slušati Platona nakon što je pročitala jedan odlomak Države.

Svoj rad u Akademiji Platon je prekidao dvaput: 366. – 365. i 361. – 360. g. pr.Kr. kada je drugi i treći put, na poziv Dionizija Mlađeg, otputovao u Sirakuzu. O bezuspješnim pokušajima da se sirakuška tiranida dovede do humanijeg oblika vlasti svjedoči Sedmo pismo, a isto tako i Dionov životopis koji nam prenosi Plutarh. Platonov ideal o fi­lozofu na prijestolju ostvarit će, iako samo na kratko vrijeme i po cijenu vlastitog života, Sirakuža­nin Dion, jedan od njegovih najdražih učenika.

Osim Dionizija, Platona su pozivali i mnogi drugi kraljevi i državnici da dođe i svojim savjetima pomogne u uspostavljanju boljeg društvenog uređenja. Između ostalog, pozvao ga je i makedonski kralj Perdika III., ali umjesto da sam ode, Platon mu ša­lje svog uče­nika Eufreja, a razloge za to iznosi u svom Petom pismu.

Rječito svjedočanstvo političkog utjecaja Akademije daje i Jedanaesto pismo u kojem Platon daje odgovor Laodamantu, filozofski obrazovanom državniku na otoku Tasu, koji mu se obratio za savjet prilikom osnivanja jedne naseobine.

Platonov učenik Formion iz Eleje napisao je zakone za svoje Eliđane, a Menedem iz Pire za svoje sugrađane. Kao ljude proizašle iz Platonove škole Plutarh spominje Aristonima koji je sastavio zakone za novoosnovani Megalopolis na Peloponezu, mnogostranog Eudoksa iz Knida i Aristotela iz Stagire, koji su pisali zakone za svoje rodne gradove, te dvojicu vojskovođa Habriju i Fokiona.

AKADEMIJA NAKON PLATONA

Nakon Platonove smrti 347. g. pr.Kr., Ksenokrat i Aristotel odlaze u As, ­gdje su zajedno s Erastom i Koriskom, također Pla­to­novim učenicima, osnovali podru­žnicu Akademije. Hermija, vladar u Atarneju i Asu, sprijateljio se s Erastom i Koriskom i prema njihovom savjetu uredio Atarnej u duhu Platonovog filozofsko-političkog učenja, a njima dvojici poklonio grad As.

Učinak političkih reformi bio je takav da su mnogi susjedni he­lenski gradovi stupali u savezništvo s državom ovog atarnejskog kralja-filozofa te ona postaje jaka helenska sila na pragu Makedonije i “baza” za oslobađanje maloazijskih Helena od perzijske vlasti. Hermija je sklopio tajni vojni savez s Filipom i stvara se moćna sila protiv Perzijanaca.

Sam Aristotel uzeo je za ženu Hermijinu kćer Pitiju, a njegov otac Nikomah bio je liječnik Filipovog oca Amite II. Iz ovih odnosa nasta­le su Aristotelove veze s makedonskim dvorom. Slušajući pohvale koje je Hermija iznosio o radu Akademije, Filip je odlučio pozvati Aristotela da mu pomogne u odgoju trinaestogodišnjeg Aleksandra. Tako je u svetištu posvećenom nimfama u zapadnom dijelu makedonske prijestolnice Pele osnovana filozofska škola koja je djelovala kao Akademija.

Hermijin život završio je tragično. Perzijanci su saznali za njegov savez s Filipom i napali Atarnej koji je odolijevao napadu. Međutim, Rođanin Mentor, koji je bio u službi Perzijanaca, uhvatio je Hermiju na prijevaru. Odveo ga je u Suzu perzijskom caru koji ga je stavio na muke ne bi li saznao više o uroti. Hermija nije rekao ništa i umro je mučenički. Kada su ga prije izvršenja presude pitali ima li posljednju želju, odgovorio je da želi da se njegovim prijateljima poruči: Javite da nisam učinio ništa što bi bilo nedostojno filozofije i nepristojno. Tako je Hermija stao uz bok Dionu kao heroj Akademije.

Nakon Platona Akademijom je osam godina, do 339. g. pr.Kr., upravljao Speusip. Pred kraj života pozvao je u Atenu Ksenokrata koji na čelu Akademije ostaje dvadeset i pet godina, do 314. g. pr.Kr. Svojom moralnom ozbiljnošću, nepodmitljivošću i čistim i strogim karakterom, stekao je velik ugled kod kralja Filipa i njegova sina Aleksandra koji je od njega tražio upute za svoje kraljeva­nje. U njegovo vrijeme pada život još jednog istaknutog učenika Akademije, velikog atenskog vojskovođe Fokiona, Ksenokratovog prijatelja koji je četrdeset i pet puta imenovan zapovjednikom atenske vojske. Fokion je bio primjer vrhunskog vojskovođe i filozofa. Skroman, plemenit i moralan, bez dlake na jeziku kada je trebalo reći istinu, cijeli je život poput Sokrata posvetio Ateni i Atenjanima, pa i doživio jednak kraj. Optužen i osuđen bez jasna razloga od strane prevrtljive atenske demokracije, ispio je kukutu, a tijelo mu je kao kažnjeniku spaljeno daleko od grada. Njegove je kosti iz pepela noću krišom izvadila njegova žena i zakopala pod ognjištem njihova skromnog doma u Ateni. Kad se nekoliko godina kasnije za to saznalo, ponovno su ih iskopali i na trošak grada, uz sve počasti, sahranili u posvećenu grobnicu.

Političar, filozof i govornik Demosten također je potekao iz Akademije. Godinama je sudje­lovao u političkom životu Atene. Kroz Akademiju je prošao i Habrija, admiral koji je 376. g. pr.Kr. kod Naksa odnio prvu atensku pomorsku pobjedu nad Spartancima poslije Peloponeskog rata.

Sljedeći na čelu Aka­demije bili su Polemon i Kra­tes, obojica Atenjani.

Jedan od značaj­nih akademika koji je upravljao školom u vrijeme kad je Platon sa Speusipom i Kratesom boravio na Siciliji bio je Heraklid. Nakon Speusipove smrti on se vratio u svoju domovinu Herakleju, na obalama Crnog mora, i tamo osno­vao uglednu školu kojoj je bio na čelu sve do 330. g. pr.Kr.

Kratesa je naslijedio Arkezilaj iz Pitana u Maloj Aziji. Potom su usli­jedili samo po imenima poznati Lakid, Teleklo i Evandar, pa Hegezin koji je bio Karneadov učitelj. Karnead je 156. g. pr.Kr. kao ambasador poslan u Rim s još dvojicom filozofa da zastupa Atenu. Nije ništa pisao, ali je u Rimu držao predavanja o kojima izvještavaju Ciceron i drugi Rimljani. Karnead umire 129. g. pr.Kr. i zamjenjuje ga Klitomah iz Kartage. On je bio plodan pisac, a njegovim se djelima izgleda inspirirao Ciceron kada je pisao svoje Akademike. Godine 110. pr.Kr. Klitomaha naslje­đuje Filon iz Larise. On je napustio Atenu i sklo­nio se u Rim 88. g. pr.Kr., gdje je s velikim uspjehom držao predavanja, a slušao ga je i sam Ciceron. Umire oko 85. g. pr.Kr. Mnogi ga suvremeni autori smatraju zadnjim velikim akademikom.

Premda će sama Akademija potrajati sve do 529. g., kada je općom zabranom svih filozofskih škola zatvara car Justinijan I., poslije Filona se kao istaknutiji akademici spominju još samo Heraklit iz Tira i Eudor iz Aleksandrije.

Nezaobilazna tema svakako je i odnos Akademije s Aleksandrom Makedonskim, Aristotelovim uče­nikom. Rijetko se spominje da je Aristotel odgajao Aleksandra u vrijeme dok je još bio član Akademije, a kada je mladi prijestolonasljednik stupio na prijestolje 336. g. pr.Kr., Aristotel iste godine napušta Pelu, vraća se u Atenu i tu osniva svoj Likej. S vremenom su se njih dvojica sve više udaljavali. Možda se u Aleksandru ostvario Platonov san o filozofski obrazovanom vladaru. Mnogim se svojim postupcima Aleksandar pokazao dostojnim učenikom Akademije. Govorio je o Helenima kao o jednom jedin­stvenom narodu, a kasnije, kada je osvojio velik dio Azije, nikada o tim narodima nije govorio kao o barbarima. Prinosio je žrtvene darove bogovima Egipta, Perzije i Fenicije s punim poštovanjem. San o panhelenskom jedinstvu proširio je na jedinstvo čitavog čovječanstva, kroz kulturu i filozofsko obrazovanje koji su trebali nadići separatizme i ra­zlike među ljudima.

Nakon raspada Aleksandrovog carstva, sljedeća važna uloga Akademije ocrtala se u Megalopolisu, novoosnovanom gradu na Pelopo­nezu koji je od samog početka bio vezan uz filozofe proizašle iz Platonove škole. Već smo spomenuli zakonodavca Aristonima, ali kasnija je povijest iznjedrila još nekoliko važnih povijesnih ličnosti. Jedan od njih bio je Filopemen, zadnji veliki helenski vojskovođa.

Kao i svaki živi sustav, i Akade­mija je prošla kroz različite faze pa se obično spominju: starija Akademija (platoničko-pitagorejska), srednja i mlađa (bliske skepticizmu) te četvrta i peta (eklektičke). Već na prvi pogled možemo vidjeti da se radi o nužnoj prilagodbi koju je sa sobom donijelo vrijeme, jer ne smijemo zaboraviti da se radi o rasponu od gotovo tisuću godina.

Ideal koji je Akademija usa­đivala i za kojim je težila bio je vladavina uma i vrline kako u životu pojedinca tako i u životu države. To je bila osnova na kojoj se kasnije mogao graditi humani politički sustav i dograđivati znanja tradicije.

Platonova je filozofija nastavila živjeti kroz čitavo antičko doba, pogotovo kroz aleksandrijski neoplatoni­zam, a kasnije će ponovno procvjetati u renesansi. Velik je njezin odjek kod njemačkih idealista XIX. stoljeća, a isto tako i danas. Engleski je matematičar i filozof A. N. Whitehead zapisao da cjelokupna zapadna filozofija nakon Platona predstavlja samo bilješke uz Platonov tekst.