Kako su Svi Sveti upravo pred vratima, a ja nisam u mogućnosti biti u Domovini, pokušavam barem u mislima prisjetiti se onih davno prošlih koji su mi ostali u sjećanju.

U punoj ratnoj spremi krenula bih s mamom i bakom već u rane jutarnje sate put varaždinskog groblja , natovarena kanistrom, grubom kefom , škarama za obrezivanje i metlom dok bi dvije moje dame nosile cvijeće i svijeće, vaze  i šlepale zemlju.

Vrijeme je uglavnom bilo hladno i tmurno, hladnoća bi znala prodirati do samih kostiju…no i za to smo imale riješenje….velika termosica puna toplog čaja od šipka, sa malom dozom limunovog soka ,oslađenog domaćim medom od cvijeta kestena.

Prvo bi prošetale grobljem u potrazi za onim najoronjelim grobom, napuštenim i obraslim u korov i prionile se poslu. Bio bi to pravi užitak poslije dugotrajnog uređivanja, od sablasne slike napuštenosti, pretvoriti vječno počivalište neke posve nepoznate osobe u pristojno mjesto , ukrašeno cvijećem i podkresanim tujama, oribano od dugogodišnjih naslaga blata i mahovine..te zapaliti svijeće i izreći par umirujućih riječi molitve…Vrijeme kao da bi stalo u tom momentu, ni hladnoću ne bismo više osjećale….dapače …neka bi nas toplina obavila cijele..u tišini oko nas koju bi jedino prekinuli koraci nekog posjetioca  slićnih namjera.

Znale bismo tako uređivati do kasnog poslijepodneva sa kratkim stankama, u kojima bismo sjele na rub groba i izvadile već pripremljene sendviče,a onda bi se razvila i poneka priča o mrtvima i duhovima, koje su obadvije imale u povečim količinama. Obližnje tuje kao da bi samo to čekale, započele bi svoju igru granama,vjetar bi glasnije šumio, a ja , sva napeta i u očekivanju raspleta, trznula bih se i na najmanji zvuk očekujući crnu spodobu sa velikom kosom u ruci, koja se zastrašujuće cereka i polako nam približuje…

Moj mašti nikad kraja, čula bih i vidjela sve i svašta…završavala priče nekom svojom dječjom logikom i naravno, kao u bajci sretno,tamo gdje bi one ušutjele, prepuštene nekim svojim mislima i sjećanjima…

O mrtvima samo najbolje , otrcana je fraza…..koje su se one uglavnom držale, no slušajući ljude sa strane kod pokrajnjih grobova, bilo je tu  gorčine ….Sve bi započelo lijepo i u bijelim rukavicama, sa celofanom i mašnicom, a završavalo kao i obično s riječima… : » Ah, bolje na ne pričam, diže mi se žuč pri pomisli na nju ili na njega, kakva je samo gadura bila za života! »

Tu bi se moj svijet od karata rušio, raspale se kule i palače od pijeska…ostala bih sva zbunjena i u nevjerici, razočarana  ….U mojoj bi dječjoj glavi navirala pitanja, redala bih jednadžbe, postavljala uredno zadatak kako treba, a rezultat bi bio čisti promašaj…jedinica iz matematike…

S vremenom sam shvatila što to znači živjeti sa nekom « gadurom », koliko se gorčine nakupi s vremenom i koliko je važno izbaciti to još za života te osobe, kako bi se u takvim trenucima čovjek mogao pribrati i reči : » Počivao u miru Božjem ! »

Groblje , koje je inače mjesto mira i spokoja , često je  znalo biti i mjesto raznih pokazatelja intimnih dijelova svog tijela ,  upravo tih dana, na što su moje dvije gospođe uvijek bile spremne, sa kanistrom punim vode, kojim bi zapljusnule od glave do pete osobu otvorenog kaputa i hlača, pa bi se on prvo ukamenio sav zabezeknut od šoka, a potom se dao u bijeg da se ugrije….

 

Na večer bi, umorne i promrzle sjele pokraj tople peći sladeći se vručim kestenima, kuhinja bi zamirisala kolačima..Mama bi mi pred spavanje plela pletenice na još mokroj kosi, a ja bih pogledom pratila baku kako priprema stol za „dušice“…

Flaša vina za njihovu okrijepu kad navrate, tacna puna kolača, malo sira i slanine i kruha ako ogladne, i svijeće, dušice što bi cijelu noć gorjele…Često bi puta noću ostala budna i u pripremi da „uhvatim dušu“ na djelu kako se hrani i napaja, ali bi me san prevario te bih samo klonula glavom na mekani jastuk, umotana debelim poplonom i uljuljkana pucketanjem drva u peći.

Ujutro bi stol bi gotovo prazan, mrvice na njemu i par ostataka, a ja žalosna što nisu i meni nešto ostavili…Tek puno kasnije doznala sam da su te „ dobre dušice „ bili moj deda i tata…..

Ah, blažena dječja naivnost…kod meine je dugo trajala….

I kako me to vrijeme uvijek vraća u djetinjstvo, puno smijeha i vragolija, puno misterija…sada ću zasukati rukave i prionit se poslu….Svi Sveti u meni bude djevojčicu. Život i smrt se doista isprepliću, zar ne?