U zadnjoj Apokalipsi pitala sam vas......da li je zaista došlo vrijeme da korablja dodirne dno morskoga bezdana.....slabašnim glasovima odgovorili ste neeee....puno jača bila je tišina koja je vrištala DAAAAAAAA.....znači to je to....sve ima svoj kraj....i ništa nije vječno pa čak ni ljubav, oduvijek sam to znala...kad tad dodirneš dno oceana i bilo bi lijepo da nas na dnu dočeka kakva školjka bisernica, poput one iz moje priče, da otvori svoju ljušturu i da pokuša pokrpati sve ono što se pokidalo....a pokidalo se....:((

Provirivala sam i dalje po tužnim i pustim hodnicima naše korablje kojom je nekada odjekivao smijeh, vika, graja, beštime i sve ono što je činilo život naših vrijednih korabljana. Samo neki čudan vjetar prošlosti cvilio je kroz  pukotine oronuloga broda poput napuštenog pseta. Žalosno su škripala vrata i prozori a vlaga je postupno nagrizala drvo. Da, dah prošlosti osjećao sa na svakom koraku. Sa nostalgijom sam prstima prelazila preko nečijih zaljubljenih inicijala urezanih u drvetu kao spomen na vječnu ljubav. Još jednom popela sam se do palube i na moje čuđenje na njemu primijetila nešto što mi je ranije bilo promaklo.....Trojanski konj.....razgledala sam ga sa svih strana. Nisam znala tko je i kako dovukao ovaj zlokobni dar na korablju ali izgleda da je on presudio. Dar je otvoren, varka je kasno uočena. Zar su naši korabljani zaboravili kako je bilo sa Odisejom iTrojom, zar se prošlost uvijek mora ponavljati. Pogledala sam prema nebu i znala sam da se iza tmurnih oblaka krije sunce ali tko sam ja da mičem oblake i tko sam ja da odlučujem o bilo čemu, pa i o životu naših korabljana. Ja sam obična mala pripovjedačica koja je stigla do kraja priče. Ne volim razmišljati o prošlosti a ni budućnost me ne zanima previše ja volim i živim  samo u SADA a u toj sadašnjosti vas nema.
I biti će priča i biti će ljudi, uvijek dođu nove priče koje čekaju da budu ispričane a i ljudi neki drugi biti će dijelom te nove priče.....ali to više neće biti NAŠA priča već tuđa.......i tako......
....... dok je voda je polako prodirala i punila sve prostorije naše korablje........kao utopljenik koji zapravo ne traži pomoć naša korablja otplovila je prema dnu.........................blup.......blup.....OooOoOooOooOoO...i sve se zapjenilo......