Nakon malo dužeg vremena popusti Bog , smiri more, pošalje dugu, i odluči ovu neobičnu ekipu dobro držati na oku te ih još malo iskušavati.

A preispitivao je vajran sve svoje postupke, jesu li mu svi bili na mjestu i znao je da nisu, ali...tko će to sad priznati. Bolje kolektivno propasti i prebaciti lopticu na druge, no to je zaista punooo bolje.Nego, našeg vođu nešto je drugo mučilo. U zadnje vrijeme imao je čudna priviđanja, čuo je glasove i to samo onda kad je bio sam. Glasovi su dolazili iz mora. I tako jedne večeri nakon obilnog jela i lošeg sna ode on na palubu da pogleda noćno nebo i da zamoli Boga za pomoć,kad iznenada......buć......iz morske pjene izroni sirena....Sirenoooooo.......vajraneeee......sirenoo ljubavi moja stara pa kako si me onomad tako ostavila,samog bez pozdrava, bez upozorenja , počne vajran. I sav se rastopi ko kap vode na vrelim usnama (hahhaah). Ali sirena nije imala vremena za njegove tužaljke, na brzinu mu objasna da veze između čovjeka i žene-ribe nije moguća, mislim, može avanturica ali trajna veze?.....to ne ide. I reče vođa sireni pa što hoćeš, reci, vječni plamenu moj. I reče sirena.

Vajranu, stara ljubavi moja, ti i ja imamo zajedničko dijete, malu šekspiricu, bio si malo grub prema njoj, ali da znaš narav joj je na tebe ali ljepota na mene. Pomozi joj u ime naše ljubavi, propast će ako joj ne pomogneš. I što će jadan vajran obeća, rastegne priču o zlatnom i običnom labudu*, rastegneeee ko Br.1 iz Alan Forda.......i ne primjeti da sirena napravi....buć...i nestade.

S kim pričaš vajrane, reče bibica, što si skroz prolupao, vrati se u krevet. Spuštaaaaaj rampu,povika vođa, ulazi šekspirica. Na te riječi trgne se ready.....poleti ko munja u mudantama i golim rukama bez ičije pomoći spusti rampu i uvede iznemoglu šekspiricu u korablju.( gospodična je plutala na komadu drveta)

......nastavit će se......

*priča o zlatnom i običnom labudu nalazi se u knjizi Indijski gost, dugo bi trajalo da je pričam možda nekom drugom prilikom.