Templari i tarot

 

 

              Proučavajući literaturu koja govori o povijesnim činjenicama u svezi Templara, njihovog utjecaja na povijest, slobodno zidarstvo i kraljevsku umjetnost u cjelini, dotakao sam se i veze Templara sa tarotom.

 

     Stoga sam odlučio svoja saznanja, razmišljanja i osobne zaključke podijeliti sa Vama kroz Crtež koji nosi naslov - Templari i Tarot.

 

Prema sadašnjim spoznajama povijest Templara objektivno započinje 1118. godine, a završava 18. ožujka 1314. godine, kada je francuski kralj Filip Lijepi dao spaliti na lomači posljednjeg Velikog Majstora Reda Templara Jacquesa de Molaya.

Velika hajka na Templare počela je nakon što je u petak, 13. listopada 1307.  godine Jacques de Molay  bio uhićen kao i veliki broj templara na području Francuske i drugih država, prema nekim podacima i više od 15. 000, nakon čega su bili podvrgnuti okrutnim ispitivanjima,  inkvizitorskim mučenjima i pogubljenjima.

 

         No, ipak, deseci tisuća Templara izvan Francuske izbjegli su progone, a templarska misao, načela, kao i sama srž Templara, odnosno i samo postojanje Templara održali su se i postoje i danas, kroz Slobodno Zidarstvo, ali i kroz neke samostalne organizacije, kao što je OSMTH (Ordo Supremus Templi Militaris Hierosolymitami).

 

Prvi članovi Bratstva po dolasku u Svetu Zemlju bili su smješteni u blizini Salomonova hrama. Počeli su se nazivati – Militia Salomonica Templi, a kasnije fratres Templi ili Templari.

         Templarski Red bio je vjerski i vojnički, što znači da su njegovi članovi bili vojnici u sastavu stalne vojske, neoženjeni ili udovci, u svakom slučaju obvezni ne imati ženu i djecu, poštivati zavjet pokornosti i ne posjedovati osobna dobra.

         U etici vojne aristokracije bile su izdvojene četiri glavne karakteristike koje su krasile pripadnike Reda Templara: Kult tjelesne snage, Hrabrost povezana s osjećajem časti, Odanost vlastitoj grupi i Duh požrtvovnosti.

         Red je u kršćanskom smislu predstavljao savršeno jedinstvo, zajednicu odabranih pojedinaca koju nije smjelo uznemiravati kukavno, nepristojno, vulgarno ponašanje. Stoga su bili podvrgavani krutoj disciplini u svim okolnostima, pa i u najobičnijim situacijama. Morao se njegovati vanjski izgled Templara kako bi se pokazao osjećaj za red i čistoću, ali istodobno nadahnjivati na skromnost kojom se moralo odlikovati svako njihovo ponašanje.

Osim navedenog, Templari su se prilikom svog stupanja u Red morali zavjetovati na slijedeće:

 

1.     Zavjet poslušnosti – Poslušnost je vrlo stari oblik ponašanja. Biti poslušan znači uskladiti se najprije u uvjerenjima, a potom i u ponašanju s onime što se od nas traži. Poslušnost znači poštivanje načela da postoji opći poredak kojeg se moramo pridržavati. Svi su jednaki u okviru Reda, svatko ima pravo izraziti svoje mišljenje, te tako pridonijeti donošenju odluke. Međutim, valja donijeti odluku  i to primarno u Interesu Reda, njegovih ciljeva i njegovih vitezova. Budući da je Red ustrojeno i složeno tijelo, poslušnost se nameće kao čin poniznosti pojedinca prema svima ostalima i kao čin poštovanja prema onome tko tu poslušnost zahtijeva; uloga vođe nezahvalna je i teška dužnost, jer samo ima više odgovornosti nego drugi. Poslušnost tada postaje i znak solidarnosti, jača naše biće, povećava osjećaj zajedništva, čini nas svjesnijima.

2.     Zavjet siromaštva – Bio je obilježlje obveza što su ih vitezovi Templari preuzimali u trenutku zaređenja, odričući se svjetovnih dobara ili su ih u cjelosti izravno prepuštali Redu. Kao vlasnik njihove imovine Red je njome upravljao osiguravajući Templarima i njihovoj oružanoj pratnji odnosno podršci sve potrebno za izvršavanje dužnosti.  Zavjet siromaštva bio je osoban, u tom smislu što Templar nije mogao posjedovati ništa osim mača, plašta i rukavica; sve ostalo bilo je u vlasništvu Reda. O pitanju siromaštva prikladno je malo porazmisliti, u nastojanju da se shvati njegov koncept. Duh Evanđelja, ako se protumači slobodno, problem siromaštva smatra  između ostalog nužnim uvjetom za ulazak u duhovno kraljevstvo. Čovjeku je potrebno osloboditi se od bilo kakove vezanosti, materijalne, i duhovne, a da bi se potpuno posvetio Bogu i poslanju da Boga dovede među ljude. Bog je uvijek isti. „Ne odvrati pogleda svoga od potrebita i ne daj nikome priliku da te kune. Jer prokune li te tko u tjeskobi duše svoje, tvorac će njegov uslišiti mu vapaj.“-citat iz Knjige Sirahove.

3.     Zavjet čistoće – Bio je jedan od osnovnih zavjeta davnih templarskih vitezova, onaj zbog kojeg su bili najbliže redovničkom statusu, baš kao kad ih je život pod oružjem približavao svijetu civilnog viteštva. Čistoća je nešto drugo od obveze celibata, te se smatrala i smatra kao primarno sredstvo koje omogućuje bliskost sa Gospodinom.

4.     Zavjet o nošenju oružja – Templar je bio redovnik vojnik koji stoji na raspolaganju Crkvi, braneći hodočasnike u Svetu zemlju i Hram u  Jeruzalemu. Zahvaljujući tom zavjetu, viteško se načelo prenijelo i na vjerski svijet, obranu nejakih i žena, siromaha, Hrama, cesta kojima su ljudi i roba stizali u Svetu zemlju. 

5.     Jedna od odlika vitezova Templara svakako je bila i poniznost- shvaćena kao jednostavnost, stalno opažanje vlastitih ograničenja, skromnost i  suzdržanost u ophođenju i stavu, poštovanje tuđeg vjerovanja i tuđe patnje. Biti ponizan znači prepoznati se u zajedničkom poistovjećivanju s ljudima, zato što smo stvoreni za djelovanje i združeni zbog pomaganja. Poniznost je vrijednost, jedan od najtežih načina postojanja. U svakom slučaju prisiljeni smo na veliku poniznost i prema samom sebi, kad spoznajemo sebe, mijenjamo se, oplemenjujemo se. No, da bismo bili ponizni, potrebna je velika intelektualna snaga, odlučna i postojana volja, jer to znači  poznavati vlastite i tuđe granice, biti spreman na odricanje radi dobre stvari.

         O  djelovanju Templara i Templarskog reda u Svetoj Zemlji, na okolnim područjima i na području Europe, po nekima i šire, napisani su mnogi znanstveni radovi, mnoge knjige,  a činjenice, bilo povijesno utvrđene ili one o kojima se samo može nagađati  neću ponavljati.

 

Tvrdi se da su templari usvojili istočnjačku metodu pripovijedanja priča pomoću karata, koje su mogle imati nekoliko različitih verzija ovisno o načinu na koji se karte miješaju i dijele.

Neki poznavatelji tvrde da karte za tarot potječu iz Kine i Indije, ali su one bile potpuno drugačije oblikom i izgledom.

Neki pak znanstvenici ističu da su tarot izumili templari, moguće i donijeli s Istoka, a najraniji spomen tarota bilježi se u Europi 1299. godine.

Ideju za tarot templari su nedvojbeno dobili od Saracena koji su karte sa slikama koristili od osmog stoljeća. Te pažljivo oslikane karte prvotno su sadržavale priču o templarima, ali bile su zasigurno i  sredstvo za komunikaciju i davanje uputa.

Tarot se sastoji od 56 karata koje se nazivaju „mala arkana“, te imaju dvadeset dvije oslikane karte pod imenom „velika arkana“.

Upravo je mala arkana postala temelj suvremenih karata, koje se sastoje od slijedećih boja - štap (tref), kalež (srce), mač (pik) i pentagram (karo)

Izvorno je bilo četrnaest karata: četiri figure – Kralj, Dama, Vitez i Dečko – te karte s brojevima od jedan (as) do deset. Četiri karte koje nedostaju u današnjem nizu od pedeset dvije karte jesu vitezovi u svakoj boji. Te su karte nestale nakon progona templara, kada je Crkva odlučila uništiti sve što je imalo veze s tim redom.

Velika arkana sastoji se od dvadeset dvije slikovne karte s brojevima. Te karte osim jedne od njih, tajanstveno su nestale otprilike kada i vitezovi male arkane.

Velika arkana nazivala se i nizom „aduta“, odnosno „većih tajni“, a samo je karta Lude uspjela opstati do danas u obliku „džokera“.

Crkvu je u vrijeme progona templara najviše smetala karta Velike svećenice koja se naziva i Papica-ženski Papa.

Poznato je da se u razdoblju ranokršćanske crkve vjerovalo kako je prvi Papa bila Sv. Marija Magdalena, a ne Sv. Petar, koja je duhovnu vlast dobila izravno od Isusa.

Zabilježeno je da su prvi crkveni oci priznavali vlast Marije, ali su je kasniji crkveni povjesničari prikazivali kao razvratnicu.

 

          Karta Papice ponekad se zvala i „Ivana“, što upućuje na pomisao da su templari posjedovali drevne dokumente koji su opisivali Mariju Magdalenu kao prvog Papu. U nekim verzijama karata za tarot ona je prikazivana kako sjedi i u ruci drži svitak, a uz nju se sa svake strane nalazi jedan stup; lijeva ruka joj je crna i označena slovom „B“, a desna ruka slovom „J“. Iz toga jasno proizlazi da je Velika svećenica ili Papica, izravno povezana sa dva stupa –Boaz i Jakin. – koji su stajali na ulazu u hram Kralja Solomona u Jeruzalemu, odnosno koji se nalaze na ulazu u slobodnozidarski hram. Neki izvori tumače da je karta 2 visoka svećenica Izida, glavna božica egipatskih misterija.

 

Mehanizam koji podupire veliku arkanu jest traka Mobius: jednostavna tvorevina dvodimenzionalne površine sa samo jednom stranicom. Traka Mobius može se izraditi pomoću dugačke papirne trake, čiji se krajevi međusobno uvijaju pod kutom od 180 stupnjeva i nakon toga se spajaju, čime nastaje jedna površina. Budući da površina nema kraja, ta tvorevina koja ima oblik broja 8 dugo je razdoblje predstavljala simbol smrti i uskrsnuća, dok danas označava vječnost.

         Prvi krug je Sunčev krug dana, a sadrži karte od Lude (broj 0 )  do Pustinjaka (broj 9 ), koje se pomiču u smjeru kazaljke na satu i predstavljaju vanjski svijet i povezuju se sa Suncem i muškarcem. Deseta karta, Kolo sreće, prelazi preko prvog kruga i ulazi u drugi, odnosno Mjesečev krug, a predstavlja unutrašnji svijet skrivenih tajni i povezuje se sa Mjesecom i ženom. U njemu su karte položene licem prema površini, a uključuju niz karata, od karte Pravde do karte Suda.

         Zanimljive su četvrta i dvanaesta karta tarota jer obje prikazuju muškarca s jednom  nogom prekriženom preko druge, ispružene noge. Prikazan na karti Cara i Obješenog čovjeka – lika koji visi na križu obješen o svoje desno stopalo, dok mu je lijeva podvijena pod desnu. Takav položaj tijela imao je veliko značenje kod templara, koji su pokapani upravo na takav način. Noge su prekrižene u obliku slova „X“, što je i jedan od oblika slova „tau“, posljednjeg slova hebrejskog alfabeta, koje simbolizira smrt.

         Karta Papice zamijenjena je kartom Pape ili Svećenika, ali opet je to kraljevski lik koji sjedi između dva slobodna stupa. Inače taj se lik nazivao i „Veliki majstor“, iz čega se dade zaključiti da ta karta predstavlja templarskog Velikog majstora.

         Templarski Veliki majstori sjedili su na prijestolju između dva drevna stupa – Mišpata (Boaza) i Cedeka (Jakina), predstavljajući jedinstvo duhovne i svjetovne vlasti. Na glavi su nosili krunu mebakkera, jeruzalemskog biskupa, kao što ju je nosio i Jakov, Isusov brat koji je postao velikim svećenikom Jeruzalemske crkve (nazarenskog pokreta) nakon Isusovog raspeća.  Poznato je da je Jakov nosio mitru (biskupsku kapu) koja je nastala po uzoru na krunu Amon-Ra, Boga stvoritelja iz Tebe u kojem su se uobličila osnovna teološka načela drevnog judaizma.

 

         Kao zaključak, mogu kazati da je pravi tarot simbolika. Na najvišem planu, tarot daje ključeve za drevne misterije, jer tarot i potiče iz drevnih egipatskih misterija, možda i ranije, kao i tajnih tradicija. Ili, moglo bi se kazati i da je to skup karata koje utjelovljuju tajnu doktrinu gotovo svakog drevnog naroda koji ima svoju verziju prikaza drevne mudrosti. Riječ Tarot doslovno znači kotač ili nešto što se vrti. Drevni majstori znali su tajnu kozmičkog kruga, drevnu tajnu četiriju slova neizrecivog imena J H V H.

         No, to će biti predmetom nekog drugog crteža.