Zvijezda me gleda ravno u oči, a ravno gore iznad nje je otvor za ventilaciju -  Posljednji Sud. Prozorsko staklo je Mjesec, radijator Sunce.

Zvijezda, obnovljena vjerom kreće prema izazovu Mjeseca. Prozorsko staklo mami da pogledamo u tu budućnost, u to ostvarenje snova koje nam je obećano. I ono samo izgleda kao bistri izvor vode koje nam je u Zvijezdi vratilo mladost. No oprez! Ovo više nije nevini izvor koji reflektira čistoću naše duše, već prozor u novi život. I to prozorsko staklo - iskrivljuje. Da da. Zavarava nas, obmanjuje, pomislili bi. Ali to prozorsko staklo samo ostavlja sliku dovoljno nejasnom da bismo ju mi svojom percepcijom mogli oblikovati baš u onaj naš san, baš onu našu viziju. Prozorsko staklo zamagljuje pogled očiju da bismo naučili gledati srcem.

I kada srce progleda i vidi, konačno vidi sebe u svojoj nevinosti, prestaje lupati o prozorsko staklo, opušta se i djetinjom lakoćom pada na radijator. Postaje Sunce.

Postaje ono koje zrači i svojim postojanjem grije nas ostale. Daleka Zvijezda postala je naša najbliža Zvijezda, i ne samo to, postala je nama najvažnija Zvijezda! Ona oko koje se vrti cijeli naš Sunčev sustav, ona koja nama svima daje život.

No svaka Zvijezda ima svoj životni vijek, pa tako i naše Sunce. I ono želi krenuti ka posljednjem Sudu.

Pa toplina kojom je Sunce isijavalo i hranilo sve oko sebe polako se dizala do otvora za ventilaciju. Posljednjeg Suda.

Zastrašujuće izgleda. Ako bi se uključilo, rasjeckalo bi nas na komadiće. Ili? Pa mi smo sada samo energija, toplina koja je nastala kada se ostvario san našeg srca, san kojeg je naše srce vidjelo kao viziju u Zvijezdi, zbog kojeg je lupalo glavom o prozor u Mjesecu.

Sada smo samo energija, nemamo oblika, ne trebamo se ničega bojati. Samo ćemo postati taj impuls koji će samog sebe pogurnuti kroz otvor prema nebesima.