Dvije karakteristike staroegipatske magije, koje mozemo naci u zapadnjackim obredima, sasvim lice na osnovni ton njenog duha. Cak i u doba Ramzesa II (prije vise od 5000 godina), bilo je jako razvijeno vjerovanje u misticne Rijeci Moci, bas kao i sto je i magija smatrana toliko starom vjestinom da se kao jedini njen poznati izvor uzimalo samo bozansko otkrovenje. Postoji velika mogucnost da su neke od ovih rijeci, koje su cak i tada bile sastavljene od nerazumljivih slogova, dosle u Egipat kao posljedica osvajackih pohoda nekih faraona u Mesopotamiju. Druge su, po svoj prilici, poticale iz nubijske magije.

Magijske moći imena

Bilo kako bilo, da bi se duhovi i bogovi prisilili da postuju njegovu volju, opsjenar je morao biti naoruzan Rijecima Moci i poznavanjem imena bogova. Na taj nacin on je mogao naredivati bozanstvima, ma koliko ona bila mocna. Nije bilo nijednog izuzetka u pogledu broja i moci bogova koji su se mogli „obavezati" ili prisiliti da djeluju po zapovjedi carobnjaka. U nekim se slucajevima carobnjak, u stvari, toliko poistovjecivao s mocima bozanstva koje je zazivao, da se cak predstavljao njegovim imenom!
Proucavatelji srednjovjekovne europske magije prepoznace ovo u nekim postupcima zapadnjackih verzija “Solomonovog kljuca”, u kojima izvodaci s duhovima razgovaraju ne pod svojim imenom vec kao Solomon licno.
Moze se prihvatiti da su Rijeci Moci slicne semitskoj teoriji o Najvecem Imenu Boga, koje cak ni posvecenici nisu smjeli da izgovore. Smatra se da su Egipcani s drugim narodima dijelili vjerovanje da je ime - licnosti ili boga - bilo zivotno vezano za snagu, karakter i duhovni element imenovanog.
Magijsku rijec ili ime ne mora poznavati onaj ko je upotrebljava, ali ona svejedno ima svoju moc. Ovo vjerovanje mozda nije nastalo u Egiptu, ali je u njemu ono sigurno bilo prisutno, kao i kod kasnijih carobnjaka u mnogim zemljama.
U Luvru se nalazi pogrebni magijski papirus koji datira iz vremena Ramzesa II, a u njemu se javljaju varvarske rijeci i imena: ,,O, Valpaga! O, Kemara! O, Kamalo! O, Amagoa! Uana! Remu! ..."
Buduci da se slicne rijeci javljaju u vecini starih magijskih spisa, vjerovatno nisu svestenicima znacile nista vise nego sto znace nama.
Na magijskom papirusu iz Harisa nalazi se postupak kojim zazivac, upotrebljavajuci neka imena, poprima ulogu boga Amsua. Ovdje je, mozda, kljuc. Moze se pretpostaviti da poistovecivanje carobnjaka s duhom ili bogom u rijecima ili molitvama, ima za cilj da ga ucini tim duhom ili bogom. On je, barem, mogao verovati da moze „pozajmiti" sve atribute i moci doticnog bozanstva, makar i nakratko.

Duša nastavlja život!

Bas kao sto su imena posjedovala magijsku snagu u odnosu na zivot na zemlji, tako se njihova moc zazivala i na pogrebnim svecanostima i upotrebljavana su u zamisljenim susretima izmedu duse i bogova s onoga svijeta. Nijedna dusa nije se mogla nadati da ce dobiti ono sto je zasluzila i da ce biti primljena u raj dok ne bi bila ispitana do kraja, kao sto je opisano u “Knjizi mrtvih”.
sta je s balzamiranjem i piramidama koji su se smatrali znacajnim u magiji starog Egipta? Postoji obimna literatura u kojoj su autoriteti poput Flindersa Petrija i Volisa Badza, detaljno opisali obrede i svrhu balzamiranja. Ukratko, smatra se da je razlog za ocuvanje posmrtnih ostataka bio kontakt, ma koliko tanan, koji je postojao izmedu duse (ka) i tijela poslije smrti. Vjerovalo se da ce tijelo jednog dana uskrsnuti u svom prvobitnom (ali prociscenom) obliku. Medutim, vise je rasireno misljenje da je mumija cuvana kao konaciste duse.
Obredi izvodeni s mumijom, kao sto je ceremonija „otvaranja usta", odrazavali su ono sto ce se dusi dogoditi na onom svijetu. Bila je to, u stvari, neka vrsta magijskog oponasanja buduceg zivota duse. Isto tako, postojalo je vjerovanje da neki organi nastavljaju da funkcionisu, doduse, u drugacijoj ulozi nego sto su imali dok su pripadali zivom covjeku!
Ispisane su mnoge knjige u pokusaju da se dokaze da piramide simbolicki predstavljaju i “Knjigu mrtvih” i “Knjigu iz Tota”. Izgleda da nema sumnje da dimenzije nekih piramida i njihov unutrasnji raspored, uistinu imaju veze s misticnim i magijskim pretpostavkama religije faraona. A da li su one kljuc za rjesenje zagonetke, tesko je reci. To je otvoreno pitanje.
Konvencionalni promatraci skloni su da simboliku piramida gledaju kao prirodne projekcije egipatskog vjerovanja i teologije, prije nego kao posljednje pocivaliste faraona-bogova. Prihvatiti drugacije misljenje, bilo bi ravno pretpostavci da su egipatski duhovnici-carobnjaci ili njihovi kraljevi imali namjeru da skrivena znanja prenesu buducim pokoljenjima sto niukom slucaju ne bi moglo biti tacno.

Pjesak koji pjeva

U planinskom lancu El Meman, pored Crvenog mora, nalazi se Dzebel Narkus - Planina zvona. Njene stijene i ostre hridi tako su rasporedene da se cuje glasni sapat, kad vjetar duva iz odredenog smjera. Ovo je vjerovatno razlog sto su neka arapska plemena smatrala da su stari Egipcani mogli iz zemlje probuditi glasove prorocanstava.
Mnogi carobnjaci su tvrdili da sapat predstavlja glasove duhova koji covjecanstvu govore sta da rade, a sta da ne rade. U svakom slucaju, utisak na posjetioca, cak i u ovom vijeku, je - nesvakidasnji!.
Slicno se prica i za egipatske svestenike koji su primali prorocanstva od “pijeska koji pjeva”. Ovaj pijesak jos „pjeva", a vjerovatno je nekad postojao pravi sistem tumacenja tih zvukova. U ovome mozemo naci odgonetku izvora nekih magijskih vjerovanja faraonskog Egipta koja su dosla preko Crvenog mora.
Pustinjski narod gaji razna praznovjerja vezana za “pijesak koji pjeva”, koja mogu biti stara koliko i egipatska. Ako se zvukovi cuju prije mladog mjeseca, to su dobri znaci za pleme: ako su poslije mladog mjeseca, znaci su rdavi. Drugi se zvuci odnose na putovanje koje ce se dogoditi, a kad je o putu rijec, moraju uslijediti daljnja pitanja u pogledu vremena i mjesta odlaska. Mnogi Egipcani rekli su mi Idrizu sahu, autoru ovog teksta, da je jedan libijski dervis predskazao rat 1937. i da je upozorio Senusija da se pripremi za vojevanje u Zapadnoj pustinji. Prorekao je da ce rat dovesti do oslobadanja od italijanskog jarma. Sve ovo - i jos mnogo toga - cuo je navodno od – “pijeska koji pjeva”!
Pored Kom el Hetama, bedema pjescenjaka koji obiljezava mjesto nekad cuvenih palata i hramova Amunofa III, nalaze se dva sjedeca kolosa. Jedan “pjeva” pri izlasku sunca. Neki kazu da “pjesma” vise lici na kidanje zica harfe. Za cudne zvuke postoje mnoga objasnjenja. Prema legendi, Kolosa je podigao Memnon koji je posjedovao nevjerovatne moci. Na cudnovat nacin lijecio je bolesne, ozivljavao mrtve, a pri izlasku sunca vjetrovi su se starali da neke rijeci ponovlja i Kolos. Zbog toga su se, kazu, Memnon i njegovi visoki svestenici, prije i poslije svojih putovanja, obavezno savjetovali sa ovim Glasom...
Ovi fenomeni, koji su poznati u mnogim zemljama Istoka, vjerovatno su uzrokovani prirodnim faktorima, ili su lukavstva predasnjih naroda, smisljena kao dodatak magijskim obredima.

Glas sudbine

Oko dve milje od Le Sesela, gdje je Napoleon prosjecao put izmedu Savoja i Francuske, desilo se nesto sto je s vremenom preraslo u vjerovanje. Kada su se radnici sreli usred tunela, odluceno je da se zadnjih nekoliko santimetara probije pijucima. Kada je to ucinjeno, zacuo se cudan zvuk, nalik na bolno jecanje. Radnici su bili zbunjeni, a poslovoda je o svemu obavijestio nadlezne vlasti.
Kada su o ovome obavijestili Napoleona, preblijedio je, jer mu je jedan prorok rekao da ce u buducnosti slijediti samo porazi ako bude cuo takav zvuk ili ako ga bude cuo neko iz njegove blizine.
Postoji, naravno, naucno objasnjenje ovog dogadaja. Medutim, okultista bi tvrdio da izvor fenomena ne mora biti natprirodan da bi vrijedio kao znamenje. No, kada je izvjesni Bejkvel istrazivao pricu o Napoleonovom tunelu, on je sve pripisao - temperaturnoj razlici na dva kraja tunela, ali se u istinu nikada nije ustanovilo da je upravo to izazvalo misteriozno - bolno jecanje.

www.bosnic.com