Ako želimo imati strogu pojmovnu razliku između telepatije i srodne pojave, koja se zove VIDOVITOST (Hellsehen, clairvoyance), onda moramo ovu definirati kao paranormalno sticanje znanja o nekom objektivnom stanju stvari, i to prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti nečeg, što shvaćamo kao objektivnu situaciju prirode. Dok je kod telepatije značajno to, da se stiče znanje o sadržaju duše druge osobe, vidovitost se odnosi samo na ono, što se događa ili što je stvarno neovisno o stanju ili sudjelovanju tuđe svijesti odnosno tuđeg duševnog sadržaja.

Ima više imena, kojima se označuju pojedine VRSTE vidovitosti. Najjednostavnija, a ujedno i najlogičnija razdioba bila bi ona, koja bi se ravnala po tom, da li se radi o gledanju prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti. - Za gledanje prošlih događaja mogli bi onda uzeti naziv RETROSKOPIJA (lat. "retro" - natrag, grč. "skopia" - gledanje) ili retrokognicija (spoznavanje unatrag), npr. kad netko gleda, kako je u svoje vrijeme bila provala Vezuva i kako je užarena lava pod sobom pokopala grad Pompeji. - Za gledanje sadašnjih događaja ili sadašnjih situacija mogli bi zadržati izraz vidovitost ili točnije PROSTORNA VIDOVITOST, jer bi se tu radilo o gledanju stvari, koje su prostorno tako udaljene od nas, da je isključeno doznavanje o njima normalnim putem, tj. sredstvima, koja su nam danas poznata. Izraz "televizija" ne bi bio na mjestu, jer se njime označava gledanje predmeta, koji se nalaze u daljini, ali ipak takvo gledanje, koje se može tumačiti zakonima prirodnih nauka. U tom se slučaju govori o KRIPTOSKOPIJI (grč. "kryptos" - skriven, "skopia" - gledanje): čitanje zatvorenih pisama, opisivanje predmeta u ormaru, pronalaženje sakrivenih predmeta i sl. - Za gledanje budućih događaja u smislu prirodnog događanja ili u smislu situacija prirode ne bismo imali zgodnog izraza, jer proricanje budućnosti ili proroštvo uključuje uvijek i one buduće događaje, koji ovise o slobodnim činima ljudi. Barem je naučna terminologija danas ta, da se proročanstva odnose na buduće SLOBODNE čine, a ne na ono, što se može SIGURNO predvidjeti i utoliko proricati na osnovu bilo koje zakonitosti u prirodi ili u duševnom životu ljudi (iako ovo posljednje nije proturječno). Izrazi "proricanje budućnosti", "proročanstvo" ili "proroštvo" morali bi se dakle, uzeti s navedenim ograničenjem smisla, tj. isključivo za sigurno znanje o budućim situacijama prirode, ukoliko te buduće situacije nikako ne ovise o slobodnim činima ljudi. Samo usput napominjemo i to, da se tu nalazimo pred velikim problemom čisto metafizičke naravi. S jedne strane treba naime reći ovo: ako se radi o budućim situacijama prirode, koje nastaju neovisno o utjecaju slobodnog djelovanja čovječjeg, onda se ne radi o okultnoj pojavi znanja o budućim stvarima, nego se ta buduća situacija može predvidjeti na osnovi samih prirodnih zakona. Možda bi neka okultnost bila ipak još u pogledu samog duševnog čina, za koji ne bismo pravo znali, kako je nastao. S druge strane opet treba reći: ako je posrijedi neki budući događaj, koji bilo na koji način ovisi o slobodnom djelovanju čovjeka, onda čovjek naprosto nema i ne može imati SIGURNOGA ZNANJA o njima. U tom je baš cijela dokazna snaga proročanstava kao iskljčuivih djela Božjih, što jedino Bog u svojoj vječnosti može znati za sve slobodne odluke stvorova, jer je njemu u njegovoj vječnosti jednako nazočno sve, što je bilo, što je i što će biti. Stvarno se vidi velika nesigurnost, kad pisci govore o proročanstvima kao okultnim pojavama. Teško je dokazati ono, što je jedino u pitanju, a to je slijedeće: da se radi o događaju ili situaciji kod kojih je potpuno isključeno svako posredno i neposredno utjecanje slobodne volje, da je znanje o njima sasvim sigurno kao i da je ono stečeno putem, koji je prema do sada poznatim zakonima nerazumljivo i nemoguće.

Ako je već potreban izraz, koji barem približno označuje ono, što želimo izraziti, onda bi još najprikladniji bio naziv "PREKOGNICIJA" (lat. "prae" - naprijed, "cognitio" - spoznaja).

Mogla bi poslužiti i slijedeća razdioba: VREMENSKA VIDOVITOST, ukoliko se gledaju prošle ili buduće činjenice i PROSTORNA VIDOVITOST, ukoliko se gledaju sadašnje činjenice, za koje je jedino udaljenost u prostoru zapreka za normalno stjecanje znanja o njima.

Kad se ovdje govori o GLEDANJU, valja znati, da se ne radi o gledanju okom. Misli se na skupni izraz, kojim se označavaju one pojave stjecanja znanja, koje se ne mogu svesti na telepatiju.

Vidovitosti kao do sada nerazjašnjene duševne pojave može biti i u snu i u budnom stanju. Tako bar govore izvještaji. Vidovitost u budnom stanju zove se VIZIJA. Običaj je, da se u viziji govori samo onda, kad se ona ne može svesti na halucinaciju.

Mada se na prvi pogled čini, da je vidovitost spontana pojava, ipak je i na ovom području moguć pokus. To je naročito moguće u pogledu onih pojava, koje zovemo kriptoskopijom: kriptoskopski pokusi sa sandučićima. Ti se pokusi sastoje u ovom: pogledamo npr. jedan predmet za koji mislimo, da bi druga osoba morala steći neko znanje o njemu; zatim ga zatvorimo u sandučić, pa se dalje ne bavimo u našoj svijesti pitanjem njegovog prenošenja (inače se ne bi radilo o telepatiji). Izvješćuje se o pokusima, koji su izvedeni po strogo naučnim propisima. Sandučić je npr. bio zapečaćen. Medij je legao, pa je stavio sandučić na glavu ili na prsa; drugi put je samo rukom uhvatio sandučić ili ga je bez direktnog dodira pustio pored sebe da stoji. Medij je već poslije pet do deset minuta znao za sadržaj. U sandučiću je bilo najrazličitijih predmeta: predmeti od metala, kamena, stkala, drveta, kože, voska, šećera, vate, tekućine itd. (Wasielewski). Čini se, da nema puno medija s pravim kriptoskopskim sposobnostima. Ali pokusi, izvršeni na tom području, upravo zapanjuju.

Mediji, koji se odlikuju vidovitosti, služe se i nekim pomagalima, da bi u sebi izazvali pojave vidovitosti. Tako npr. znaju gledati u kristal, u staklenu kuglu, u čašu napunjenu vodom, u ogledalo od metala ili u slične predmete. Ne mislimo ovdje na gatanje (npr. iz šalice, iz koje je netko pio kavu), nego na vizije, za koje bi se imalo ispostaviti, da izriču sigurno znanje. Za pretpostaviti je, da je vidovitost kao činjenica dovoljno osigurana, možemo odrediti točnu granicu između vidovitosti i gatanja. Kod vidovitosti navedena pomagala imaju ili da izazovu ili da olakšaju odnosno pospješe postanak vizije, koja kao takva izriče neko sigurno znanje, dok samo podrijetlo toga znanja ostaje "okultno". Kod gatanja naprotiv, nema nikakve vizije, nego se tu radi o nekoj vrsti nagađanja prema izvjesnim crtama ili znakovima, za koje nitko pravo ne zna, od koga potječu. U toj anonimnosti znakova je sva čarolija. Valjda neće netko za sebe tvrditi, da on uvijek jednako pije kave, jednako u tom smislu, što bi u praznoj šalici ostale uvijek iste crte, tako da bi se iz njih moralo uvijek isto čitati!

Kad smo već kod gatanja, neka budu dopuštene još i slijedeće primjedbe. Što se tu "proriče", obično je vrlo neodređeno: npr. veliki put, radostan događaj kratka tuga, velika žalost itd. To onda pojedinci poslije svojih iskustava tumače kao točno ispunjenje proročanstva. Ne mislimo ovdje na riječi izvježbanih kartara koje govore za novac, nego imamo pred očima osobe, koje su uvjerene, da im karte kažu istinu. Anonimnost znakova i neodređenost proricanja bitne su crte svakog gatanja. Kao praznovjerje je gatanje vrlo raširena pojava. Ono je s psihologijskog kao i s religijskog stajališta vrlo zanimljiva stvar. Međutim, ono nema nikakve naučne vrijednosti, kad ga se ispituje kao temelj i izvor bilo kakvog sigurnog znanja.

Napominjemo, da naprijed spomenuto gledanje u kristal ili druge predmete kod medija baš ne mora nužno imati za posljedicu neku pojavu vidovitosti. Mogla bi također nastati pojava telepatije, onda naime, kad bi vizija imala za predmet neki duševni sadržaj drugog čovjeka. Neka nam bude dopušteno smisliti primjer, koji bi to pobliže objasnio; taj primjer ipak neće biti obična izmišljotina, nego tip onih mnogih konkretnih slučajeva, o kojima postoje izvještaji. Uzmimo slučaj, da medij gleda u kristal i da u njemu vidi svog prijatelja u vojničkoj odori s mačem u ruci. Pretpostavimo, da je ta slika za medij zapravo nerazumljiva, jer je mirno doba i jer se njegov prijatelj nalazi u privatnoj građanskoj službi i nije nikakva vojnička "narav". Sutradan ipak stiže vijest od tog prijatelja, da ga je u službu preuzela vojska kao vojnog činovnika, a da je on taj korak učinio, jer je tim poboljšao svoj položaj i osigurao penziju za svoju obitelj. - Kako se vidi, pretpostavlja se, da je "prijatelj" pišući list mislio na medij, valjda vrlo živo, a neka predodžba, koja je barem kao simbol značajna za njegov novi položaj, dolazi nepoznatim putem do medija.

(W. Helbach: Parapsihologija i religija)