Ezoterija je složeniji pojam od okultizma, pa ću prvo objasniti pojam okultizma tj. okultnog.

Naziv okultno dolazi od latinske riječi occultus, a znači nešto skriveno, tajno, u širem smislu iznimno, neshvatljivo, neproniknuto, nerazumljivo. Riječ je prvi put upotrijebio liječnik iz Koelna Cornelius Agrippa u knjizi De occulta philosophia, objavljenoj 1533., a koja predstavlja najpoznatiji traktat o magiji u renesansi. Agrippa u knjizi iznosi svoja nastojanja da pronikne tajne prirode i života, više pod vidom umijeća, učinaka i djelovanja, nego teorije i učenja. Okultizam je tu izjednačen s praktičnom magijom, pa se bavi odnosima između niže prirode i nebeskih tijela, utjecajem planeta, tajnih brojeva, svezama mikrokozmosa i makrokozmosa, moćima slika, otrovanjima duše, načinima gatanja, sredstvima vraćanja i liječenjem opsjednuća. Riječ okultizam prvi je put izrijekom spomenuo, ne samo okultno kao do tada, poznati francuski vrač Constant, koji je dobio «inicijacijsko» ime Eliphas Levi, inače pisac brojnih magijskih tekstova, obrednih scenarija i utemeljitelj brojnih «okultističkih crkava«. Okultizam bi bilo sve ono što ljudi poduzimaju kako bi se domogli tajnih moći, položenih i skrivenih u svemiru. Okultizam često uvire u magiju i s njom se poistovjećuje. Da bi se postigao cilj i došlo do tih moći, valja dobro poznavati razne magične tehnike i teurgične postupke pučkog značenja. Na "nižoj" razini njima se bave, jednako u povijesti kao i danas, astrolozi, čarobnjaci, gataoci, iscjeljitelji, vidovnjaci, parapsiholozi, demonolozi i drugi neobični ljudi, koji svakodnevno zarađuju svoj kruh prodavajući obmane i opsjene lakovjernim ljudima. Na «višoj» razini okultizam obvezno obuhvaća složenije i ozbiljnije pojave: spiritizam, telepatiju, hipnozu, telekinezu, levitaciju, čija su objašnjenja funkcioniranja mnogo teža od onih pučkog praznovjerja. Tako razlikujemo pučki i »razvijeni« okultizam.

Ezoterizam se nadovezuje na tu drevnu okultnu baštinu i nad njom nadograđuje velike, učene sustave i apstraktne spekulacije, bliže filozofiji nego religiji. Ezoterizam dolazi od grčke riječi esoterein, a znači izvanjski put u unutrašnjost ili općenito unutrašnjost. On je istodobno oblik spoznaje, svjetonazor i način djelovanja. Po njemu istinska se spoznaja ne stječe analitičkim umom ili znanstvenim istraživanjem, nego unutarnjim prosvjetljenjem, vidovitošću i uvođenjem u tajni duhovni nauk. Propovijeda skup načela i učenja koja pretpostavljaju jedinstvo svemira i povezanost svega u njemu. Glede načina djelovanja posudio je bogatu tradiciju »razvijenog okultizma« Put ezoterizma je jasan: ulazi u vlastitu nutarnjost kako bi preko spoznaje dopro do posebnog oblika prosvjetljenja i osobnog spasenja. Za to je potreban strogi inicijacijski postupak. Ezoterizam se prema religijama postavlja superiorno, iznad i s onu stranu njih, jer postoji nauk što je svim religijama zajednički, ali i nadređen. Jedni za taj tajni nauk znaju, a drugi ne (ali danas postoji tendencija da se «tajni nauk» sve više nudi na tržištu religijskih i pseudoreligijskih «proizvoda»). Postoji obična i svakidašnja spoznaja, ali na višoj razini punija i savršenija spoznaja. Zato se religija razlikuje od tajne mudrosti. Ezoterično učenje govori da samo mudrost spašava, a ne vjera, čim se ezoterizam izjednačava s gnozom.

Razlike ezoterije i okultizma
Ezoterizam je više sustav i ideologija, a okultizam zbroj činjenica, umijeća i djelovanja. Postoji i obratno stanje: u širem smislu svaki ezoterizam nužno uključuje i okultizam, jer svoj duhovni upliv širi na cijelu prirodu i svemir. M. Eliade smatra da su ezoterija i okultizam dvije grane istog stabla. Neki smatraju da je ezoterija teorija, a okultizam praksa. Podjela na ezoterizam i okultizam ušla je u uporabu tek koncem XIX. st. po kojoj je ezoterizam sustav filozofsko-religijskih vjerovanja na kojem se zasnivaju sve okultne tehnike i praksa.

Danas su religiolozi sve skloniji, zbog uske povezanosti i teškoća u razdvajanju ezoterije i okultizma, uporabi zajedničkog i zbrojenog naziva: ezoterično-okultna religioznost.
Povijest ezoterije i okultizma
Ta se povijest može podijeliti u tri relativno neovisna razdoblja:
1. Ezoterično-okultna religioznost (EOR) u arhaičnim narodima i velikim nekršćanskim religijama svijeta. Počinje mitskim tumačenjima i magijskim ritualima u dvama tipovima tajnih inicijacija mladića solarnim i lunarnim nadahnućima kod totemističkih lovaca ratnika i matrijarhatskih biljogojaca, koji se onda međusobno spajaju u primitivna tajna društva sastavljena jedino od muškaraca. Inicijacija predstavlja neku vrst uvođenja u »svete znanosti«. U daljnjem razvoju se pojavljuje šamanizam ili spiritistička magija. Šaman je stručnjak za duše, vidovnjak, iscjeljitelj, liječnik, čarobnjak iznimna ugleda i učinka. Šamanizam je najstariji oblik religije uopće. Uz šamanizam treba navesti i astrologiju, kao drugu najstariju pojavu magično-religijske kuture u predkršćanskom svijetu. Svećenici su proricali kraljevima ratne ishode i gospodarske uspjehe. Dvije su astrološke teorije tada bile prisutne: mezopotamska, s lunarnim shvaćanjem, i egipatska, sa solarnim. Grčki duh je spojio obje tradicije i izgradio pitagorejsku astronomsku geometriju ili dao prinos astrološkom politeizmu. Okultno daje astrologiji ezoterični smisao. Treća pojava magično-religijske kulture je alkemija, grana okultizma i sustav ezoterizma koja svoj procvat doživljava u renesansi. Svo znanje o alkemiji treba prenositi u strogoj tajnosti odabranim i iznimnim pojedincima tajnim jezikom, posve nerazumljivim narodu i neupućenima. Nositelji te arcane artis su ljevači i kovači. Druga karakteristika alkemije jest potraga za Kamenom mudraca koji može liječiti u veoma kratkom vremenu. Alkemičari su i čarobnjaci: mogu postati nevidljivima, letjeti bez potpore i postizati magične učinke. Oni mogu gospodariti prirodom, promijeniti oblike stvari i njihov izgled, ući u plamen vatre, biti ubijeni bez nastupa smrti i sl. Alkemija, šamanizam i astrologija glavni su izvor budućeg ezoterizma i okultizma.

2. Razdoblje kršćanstva i iz njega proizašli pokreti i sinkretističke hereze
U ovom razdoblju je izraslo najgušće raslinje ezoterzma i okultizma. Kao posljedica susreta kršćanstva s gnozom nastaje gnosticizam, koji izjednačava spoznaju, gnosis, sa spasenjem, što je klasični oblik teozofije. Spasavajuća spoznaja nije racionalna, nego prolazi kroz iskustvo prosvjetljenja i neka je vrst obnove izgubljenog jedinstva s božanskim. Ta spoznaja je ezoterična, njezin predmet zaokupljenosti je čovjekov skriveni ili «tajni» Ja, zato su gnostici izabranici, mudraci, posjednici istine i spasenja. Glavno je spoznati istinu, a ne uzvjerovati u nju, po čemu se gnosticizam i kršćanstvo u bitnom razilaze. U te ezoterične pokrete spada i neoplatonizam i hermetizam, podrijetlom iz Egipta, te tekstovi Hermesa Trismegistosa u njegovom glavnom djelu Corpus Hermeticum, zbirci tekstova o astrologiji, magiji i alkemiji. Zatim, tu spadaju tzv. Vjernici ljubavi, mitologija o kralju Arturu i Gralu, duhovnim Templarima i tajnim predajama. Važna osoba tog razdoblja je Paracelsus koji stvara pod utjecajem neoplatonizma, alkemije i kršćanske mistike. Treba spomenuti i talijansku renesansnu misao o ezoteriji i okultnome: kršćanski kabalisti čitaju Bibliju metodom židovske ezoterične tradicije; Pico della Mirandola, koji uz gnozu, alkemiju i magiju misli da može ostati pravovjerni kršćanin. Jakob Bohme, najpoznatiji kršćanski ezoterist, piše De signatura rerum i Questiones Theophicae. U njima traži ono što je najskrivenije: Božju bit i tajnu pada ljudskog roda u Edenskom vrtu. Utječe na mističara Angelusa Silesiusa i pijetističku školu, njemački romantizam i idealizam. Zadnji predstavnik tog europskog ezoteričnog miljea je Emanuel Svvodenborg. On vjeruje da Bog preko njega šalje ljudima poruke, «vidio» je raj i pakao, anđele i demone. Za njega je priroda nešto doista živo, produhovljeno, osobno, slično uvećanom ljudskom biću. Svojom idejom o Novoj crkvi utro je put ključnoj zamisli New Agea o smjeni razdoblja izlaskom iz astrološkog znaka Ribe i ulaskom u astrološki znak Vodenjaka. Na Svvodenborga se pozivaju svi vodeći okultistički pokreti, jer u njemu vide svog najslavnijeg preteču i svoje najbolje teorijsko opravdanje. Gnostički učitelji, renesansni znatiželjnici, te Jakob Bohme i Emanuel Swedenborg, vidovnjak i duhovni zanesenjak, tvore klasičnu europsku ezoteričnu tradiciju.

3. XIX. i XX. stoljeće. Tek u XIX. i XX.st. događa se eksplozija ezoterizma i okultizma. Okultistička religija nadvladava ezoteričnu samosvojnost, antikršćanstvo i ratnička retorika se pojačavaju i tako se stvara rascjep između klasičnog ezoterizma i moderne ezoterije. Javljaju se neki važni autori: u Rusiji V. Solovjev, u Engleskoj Kingsford koji Krista prikazuje kao vrhovni ezoterični princip. Francuska, ipak, prednjači u promicanju i širenju okultnih znanosti, tako Ballanche zagovara isključivo unutarnji misticizam, androginu narav ljudskih bića, politeizamiteozofiju.

Godine 1875. utemeljeno je teozofsko društvo u SAD-u od strane Jelene Petrovne de Hahn, H.R Blavatskv, Henrva S. Olcotta, W. Q. Judgea i drugih. Teozofija je zapravo ezoterijska škola, utemeljena na najstarijim »sakralnim« baštinama, pa i onima priopćenim putem medija što ih A. Besant donosi u knjizi Tajna učenja. Ona shvaća tijelo kao karnalno, astralno, duhovno i eterično. Teozofija je bliža ezoterizmu pa je privukla malo sljedbenika, dok je spiritizam privukao mnoštvo znatiželjnika. Teozofi su radili na sjedinjenju istočnjačkih i zapadnjačkih tajnih prinosa, te je teozofija postala novovjeki sinkretistički religiozni pokret sličan gnosticizmu, i kao takav stepenica prije i bitan izvor New Agea. No, ubrzo je cijeli pokret osjetno počeo davati prednost hinduizmu, pod utjecajem A. Besant, jedne od predsjednica Društva. To je dovelo do rascjepa i osnivanja nove skupine koja će se prozvati antropozofskim društvom. Od tada imamo dva pokreta i misaona tijeka: teozofiju i antropozofiju.

Na čelo antropozofskog pokreta dolazi Rudolf Steiner, koji razvija ideje karme, samsare i reinkarnacije i na taj način se još više udaljuje od kršćanskog ezoterizma svoje učiteljice H. Blavatsky. Steiner posebnu pozornost posvećuje medicini i programiranom plesu, koji sa svojim ritmičkim pokretima, uz odgovarajuću glazbu, treba zapaliti u ljudima zaspale, nepoznate, skrivene moći, što je njegov trajni program ostvaren u vvaldorfskoj pedagogijskoj školi. Antropozofija nema za cilj spasenje duše, nego rasvijetljenje i poučavanje ljudskog duha. Zato koristi sve ljudske sposobnosti: pjesništvo, glazbu, plastične umjetnosti, matematiku, biologiju, astronomiju, medicinu i poljoprivredu. Antropozofija nije nikad imala većih odjeka i brojnije pristalice, ali je ipak poznata, daleko više po »pedagogijskim uspjesima« nego po ezoterijskom učenju.

Tu treba spomenuti i disidente od europske teozofijske baštine A. Baileva i J. Kri-šnamurtija. A. Bailev najavljuje tri događaja: dolazak Novog doba - New Age, povratak Isusa Krista, te uspostavljanje samo jedne svjetske religije. Tako je ona neposredni preteča New Agea. Krišnamurti, indijski teozof, naučava duhovnost oslobođenu od svih naličja i ustroja, čak i od pukog simbolizma, čime se uzdiže iznad svakog teozofizma, što je osobina i samog New Agea, koji u sebe usisava čitav mogući spektar različitih učenja, novih religijskih pokreta i «tehnika», slažući ih u mozaik svojeg sinkretističkog pogleda na duhovnost i na svijet.

Kao zadnje navest ću spiritizam, pokret na čelu kojeg je bio A. Kardec, pisac Knjige duhova i drugih spisa. Spiritizam bi po njemu trebao biti treća objava poslije Starog i Novog zavjeta. Zato je i bio snošljiv prema katolicizmu, što se ne bi moglo reći za njegove sljedbenike. Spiritizam se definira kao tehnika komuniciranja s duhovima putem medija, koristeći stanje transa hipnotičkog tipa, a danas je prisutan u postmodernom pojmu channelinga.

Postmoderna nebulozna i ezoterično-okultna religioznost
Najveći val ezoterizma i okultizma pojavio se 70-tih godina XX.st. u SAD-u. Nastala je mješavina mladenačke kontrakulture, istočnjačkih religija i postojećih ezoterijskih pokreta, nov i zamršeni sinkretizam, nazvan neoezoterizam, paralelna religioznost ili novi duhovni pokreti ili nebulozno-mistično-ezoterična duhovnost.

Nadovezuje se na baštinu XIX. st., na odbacivanje dualizma prirodno i natprirodno, ljudsko i božansko; prihvaćanje reinkarnacije, čovjekove odgovornosti za njegov duhovni i materijalni napredak; istovjetnost svih religija, učenja i vjerovanja; postojanje »skrivenih«, «tajnih» stvari, prvobitnog i izvornog znanja, težnja za općim bratstvom među ljudima; traženje suglasnosti između znanosti i religije; ustrojavanje teozofijskih skupina oko karizmatičkog vođe.

Ipak, novi val ne prihvaća sve, već jedan dio baštine otpada. Prvo otpada težnja za tajnošću i skrivenošću, te je ezoterizam samo religiozno spoznavanje i djelovanje koje nije službeno i crkveno, ali je svima dostupno. Drugo, više nije riječ o učenju i podučavanju, nego o osobnom djelovanju na unutrašnjost vlastitog bića, otuda važnost tijela i pomoć psihologije. Treća razlika se tiče ustroja: skupina gotovo da i nema, jer je pojedinac sam istodobno i proizvođač i potrošač svetoga, pa mu skupine i ne trebaju, a što se vidi na primjeru astrologije i čudesnog izlječenja. Četvrta novost je prestanak prevlasti zapadne sakralne tradicije u korist istočnjačkih religija.

Taj novi val očituje se u mnoštvu pojavnosti: u objavljivanju horoskopa, u horror filmovima i mnoštvu knjiga iz područja magije: Rosemary's baby, The Mefisto Waltz, The Exorcist, itd. Bujaju praznovjerja najniže razine: gatanje iz taloga kave, ishoda miješanja karata, raporeda zrna graha, putanji viska, reakcija vilinih rašlji ...Vjeruje se više u prošle živote, nego u buduću besmrtnost, što je čisti obrat kršćanskog učenja. Opće odrednice današnje postmoderne ezoterično-okultne religioznosti su:
a) Življenje religije bez zajedništva i izvan skupina - svedena je na sakralni individualizam, povremene susrete i trenutačne prilike, a ne na pripadanje određenim skupinama. Veze se uspostavljaju oko stanovitih časopisa, posebnih knjižara, duhovnih središta, sveučilišnih dvorana, izložbenih prostora, mjesta sastajanja, gdje se onda nude okultna znanja i duhovna iskustva.
b) Sve primjetnije iščeznuće i nestajanje obrednosti, jer su obredi zajednički ili ih uopće nema.
c) Postupno slabljenje njezine ideologičnosti - na pomolu je jedna religija bez ideologije. U prvi plan dolazi pragmatični okultizam, a ishlapljuju veliki ezoterični sustavi smisla i značenja. Nisu više u pitanju učenja o svetome, nego svakidašnje potrebe za svetim, a one se najbrže ispunjavaju ponudom okultnih vještina, a ne misaonih rješenja.

One su posljedica dvaju tijekova postmoderne: pluralizma i individualizma. Individualizam čini da religiju stvara sam čovjek i jedino za sebe, dok mu to upravo omogućuje pluralizam sa svojim neiscrpnim ponudama sinkretizma i elektizma. Postmoderna religija postaje ludička stvarnost, sve to sve više postaje igra, zabava, provod, sredstvo protiv dosade, dokolica, uzbuđenje, znatiželja i egzotika.

New Age i ezoterično-okultna religioznost
Ezoterično-okultna religioznost (EOR) u mnogome je nalik na New Age. Spangler, jedan od prvih učitelja i uglednika New Agea, otvoreno se pohvalio kako je najveći dio svojega nadahnuća crpio upravo iz baštine ezoterizma i antropozofijskog učenja A. Baileva. Ali, to ne vrijedi za cijeli pokret, jer su se mnogi njegovi utemeljitelji postavili odbojno prema ezoteriji i okultizmu u samom početku, da bi onda ezoterizam i okultno počeli prodirati u New Age, preplavljujući ga od vrha do dna.

New Age ima, a EOR nema: očekivanje utopijskog vremena savršenog sklada, posvemašjeg mira i bratske suradnje među ljudima; evolucionističko uvjerenje i holističku viziju svijeta; isticanje ekoloških problema i feminističkih zahtjeva; razrađenu znanstvenu obranu i potporu; chaneling (novi oblik spiritizma: "uspostavljanje veze" s drugom i višom razinom zbiljnosti; dok je stari spiritizam uspostavljanje, tj. traženje odnosa sa dušama mrtvih, što se nikad ne događa - op. a., i on je prisutan u EOR-u).

Zajedničke oznake New Agea i EOR-a: reinkarnacija, astrologija i gnoza.

Uzroci pojave ezoterično-okultne religioznosti
Sociolozi su na različite načine pokušavali protumačiti uzroke postanka i širenja ezoterizma i okultizma i s vremenom su se ustalile neke teorijske postavke. Od njih je najrasprostranjenija sociološka teorija proizašla iz marksizma i funkcionalizma. Ona smatra da je nova religioznost posljedica golemih i ubrzanih promjena u društvu zadnjih dvaju stoljeća. Te promjene su dovele do ezoterično-okultne religioznosti kao prosvjeda, izraza nezadovoljstva i pobune protiv takva društva, što je na tragu Engelsovog zamišljaja religije, ili do EOR-a kao najprikladnijeg i jedino mogućeg življenja svetoga u postmodernom svijetu. Znači, tu imamo EOR kao izraz prilagodbe, što je na tragu klasičnog funkcionalizma. Teorija prosvjeda govori o EOR-u kao prosvjedu protiv racionaliziranog svijeta u kojem je čovjek sveden na puku očitost i korisnost, a ne uzdignut na dostojno i smisleno življenje. EOR je upravo oporba modernitetu kao procesu odvajanja i rastavljanja u velikom dijelu. Ta religioznost pokušava sastaviti, pronaći izgubljeno jedinstvo, ali više kroz današnje vrednote postmodernog individualizma nego nostalgijom za predmodernim kolektivizmom. Među odvajanja moderne spadaju: udaljenost između čovjeka i prirode, raspadanje tradicionalnih zajednica, specijalizacija znanja i sposobnosti, rascjep između javnog i privatnog života. Teorija prilagodbe ide drugim putem. Ona kaže da je okultno, osobito u obliku astrologije, postalo religijom širokih gradskih masa potrošača i mladeži koju su odgojili masovni mediji. Tako ta religioznost zadovoljava potrebe ljudi, što je danas daleko važnije od istine. Ta se prilagodba, osim u astrologiji, vidi osobito u porastu vjerovanja u reinkarnaciju. Onaj tko je promašio u jednom životu, a tih je velika većina, može još uvijek uspjeti u nekom drugom životu. Zatim, imamo teoriju o igri i zabavi kao uzroku EOR-a. Ta teorija uzima okultnu djelatnost - spiritizam, astrologiju, magiju i satanizam - kao predmet ispunjenja čovjekovih potreba za razbibrigom i ludičkim uzbuđenjima, što se objašnjava time da se u društvu ravnodušnosti s vremenom iscrpljuju sredstva zabavljanja i učinci iznenađenja. U trenutku kad je ezoterično postalo sekularizirano, ostalo je mjesta samo za šalu i zabavu s okultnim, budući da ljudi više nisu stanju vjerovati u nadnaravno i čudesno, jer da zaista vjeruju, ne bi se poigravali s demonima, zlim silama i Sotonom u npr. različitim spiritističkim seansama. Upravo nedostatak straha pred tim pojavama pokazuje zapravo koliko ljudi danas neozbiljno shvaćaju religiju, pa i ateizam, dobro smješteni u sigurnom društvenom zaklonu sekularizacije i sekularizma. Sociolozi s toeloškom naobrazbom pustili su poslije u opticaj još jednu teoriju o EOR-u, kao instant nadomjestku za iznevjerene nade u tradicionalnu i crkvenu vjeru, i vrsti druge reformacije koja, na temelju buntovnog naraštaja kontra-kulture, traži kroz krive putove u istinitiju i vjerodostojniju religioznost. Kao zadnju teoriju koja se pojavila imamo teoriju o EOR-u kao «trećem putu» ili «trećoj» sili koja mora nadići jednako znanost i religiju, jer su obje ustanove zatajile - znanost stvorivši svijet hladne racionalizacije, a religija popuštanjem svjetovnim navikama i gubitkom proročke glasnosti. Granica između »službene« i »alternativne« znanosti u ovom religijskom konceptu postaje nejasno definirana, neodređena i višeznačna. Taj pokret, po shvaćanju ezoterista, ne udara na institucionalnu znanost, nego ide prema njezinu produženju i zaokruženju na višoj razini. Čak ni ljudi suvremene znanosti nisu jednodušni u određenju gdje je granica između znanosti i ne-znanosti, tako da je otvoreno jedno područje u kome se znanost i okultno mogu plodonosno susresti, što je dovelo do iznimnog booma znanstvene fantastike, ufologije i želje za dodirom s izvanzemaljcima. Postavlja se onda pitanje je li EOR uopće religija, budući da je uvjet za pristup njoj nereligioznost?

Kršćanstvo i nova religioznost
Kršćani moraju razmišljati o novoj religioznosti na suprotan način od znanstvenika. Prvi vide svuda ljude, a ne njihove ideje, dok drugi čine obratno, videći svuda ideje, a ne ljude. Govoreći kao kršćanin o novim religioznostima, govorim o ljudima koji po njima žive, a ti ljudi su moji bližnji. Pokažem li možebitnu lažnost nove religioznosti, nisam time još potvrdio istinitost kršćanstva, jer ono ne živi od neuspjeha drugih, nego od vjerodostojnosti svojih sljedbenika. To treba tek na djelu pokazati: Hic Rhodus, hic salta. Znamo na koji je način to činio naš sv. Dominik! Ne smijemo biti ratoborni kršćani koji u svim ljudima što su pristali na novu religioznost vide samo lukavstvo, novac ili zlo, a da se ne pitaju kako se to zbilo i da ne uvaže ljudske slabosti i naslute dobru volju. Čini se da se kršćani neće spasiti po uspješnosti pobijanja tuđih ideja, nego po dobroti prema nepoznatoj braći u nevolji. To obvezuje nas, kršćane, na potpuni obrat u pristupu, mi najprije sebe moramo staviti u pitanje, jer su pojave u svijetu nerijetko posljedice naše nevjere i duhovne mlakosti, moramo tražiti «sektanzam u nama», a tek potom u drugima. Trebam se zagledati u sebe i vidjeti koliko u meni, u mojoj savjesti ima skrivenih sklonosti i težnji prema fundamentalističkim i integrističkim težnjama u društvenom životu. Koliko toga u krajevnoj i općoj Crkvi? Isto pitanje trebam postaviti s obzirom na sklonost i težnju prema ezoteričnim i okultnim rješenjima. Tako velika sociološka istraživanja u Kanadi pokazuju da vjernici u svoj credo pripuštaju mnoštvo ezoteričnih i okultnih sadržaja: 35% ih vjeruje u predviđanja astrologa, 25% u istinitost spiritističkih poruka, 60% u postojanje iznimnih psihičkih moći u nama, 45% u točnost proročanstava, 60% u channeling i 25% u telepatiju. U Engleskoj, Njemačkoj, Francuskoj i Italiji dobiveni su slični, ili porazniji rezultati ...

Zaključak
Danas je moguće živjeti kršćanstvo samo kao slobodu i treba se čuvati svih ideologizacija kršćanstva. Treba nam duboko osobno i življeno kršćanstvo, teološki, duševno i moralno zrelo i punoljetno. S razlozima, ma koliko bili uvjerljivi, danas nikoga nećemo uvjeriti, ali s dobrotom, ma koliko nesigurna bila, možemo svakog potaknuti na promišljanje vlastita života. Sjetimo se majke Terezije! Tako o kršćanskoj dobroti ovisi u krajnjoj crti svijet postmoderne. Promijenivši sebe možda ćemo učiniti da se drugi promijene, a da pri tom ne izgube svoju slobodu.

Tu prestaje taj članak... več me bole ruke, ali još ću malo napisati...

Za što možemo reći da spada pod okultizam?
- OPĆE OKULTNE PRAKSE – spiritistički mediji, gatanje iz dlana, pretkazivanje budućnosti.
- ISTOČNJAČKI MISTICIZAM – joga, meditacija, trans, tibetanski budizam, Hare Krišna, trancedentalna meditacija itd.
- NEW AGE (NOVO DOBA) – teozofija, Silvina metoda kontrole uma, Forum, Lifespring (Vrelo života) itd.
- EZOTERIČNE SKUPINE – slobodni zidari (framasoni), rosenkreuzeri itd.
- ANIMIZAM/PUČKE RELIGIJE – vudu kultovi, santeria, yoruba, macumba, umbanda itd.
- NEOPOGANIZAM – vračanje, druidi, obožavanje nordijskih i starogrčkih bogova.
- SOTONIZAM – Anton LeVey (Sotonina crkva), Michael Aquino (Setova crkva) itd.

Koje su aktivnosti okultista?
Aktivnosti okultizma moguće je podijeliti na četiri osnovne skupine:
-komuniciranje s nebeskim bićima, duhovima, sablastima (primjerice uz pomoć spiritističkog medija ili kanaliziranjem),
-stupanje u dodir sa svojim 'višim ja' i njegovo usavršavanje (joga i meditacija),
-manipuliranje osobama ili okolnostima radi postizanja željenog cilja (magija ili vračanje),
-traženje skrivenog znanja (primjerice ESP – izvanosjetilna percepcija, gatanje)

Što Biblija kaže o okultizmu?
Biblija na različitim mjestima spominje određene oblike okultizma. Poglavito se u Ponovljenom zakonu 18,9-13 opisuju okultna djelovanja kojima su se bavili tadašnji Kanaanci. Takve radnje Božja Riječ smatra grozotama i gnusobama, a to je bio i razlog zašto je Bog protjerao Kanaance iz Palestine. Biblijski odlomci ne spominju sva postojeća okultna djelovanja. Starozavjetni pisci usmjerii su se uglavom na određene prakse s kojima su se Izraelci suočili u kanaanskoj zemlji.

Neki ljudi vide sličnost u karizmatičnom kršćanstu i okultizmu jer se za oboje tvrdi da imaju nadnaravni uvid koji potječe od više sile. Ali jedna se od drugih u temelju razlikuje po izvoru i motivu, a ne po izvanjskom obličju. Za kršćane je izvor sile Sveti Duh. Okultisti crpe silu iz neznanih snaga ili od demona, manipulirajući stvarnošću bez Božjeg odobrenja (Pnz 13; 18,14; 32,16-17; Lev 17,7; 2 Ljet 33,6; 1 Kor 10,20-21). Kršćani po pitanju ovakvih okultnih ili, modernim rječnikom rečeno, paranormalnih stvari moraju biti oprezni. Oni koji se bave čaranjem i manipulativnom magijom neće baštiniti kraljevstva Božjega (Gal 5,19-21; Otk 21,8; 22,14-15).

Tekst prenesen iz Izazova istine, glasila mladih dominikanaca; br. 1 (25); Zagreb, srpanj 2002.